RIČOSLOVJE

Život i rad O Šimi Starčeviću nije pisano mnogo, pisano je relativno malo. Međutim, ono što je napisano u osnovi se svodi na nepodijeljeno isticanje osobne i jezikoslovne iznimnosti Š. Starčevića. Tako i dr. Branko Drechsler studiju o Anti Starčeviću otvara osvrtom na strica mu Šimu: “Šime Starčević je najznatnije lice naše književnosti u dopreporodno doba u Hrvatskoj. Bio je lijepo obrazovan čovjek, umio je talijanski, francuski i njemački… Bio je to posve originalni duh, koji je prije Vuka Karadžića više cijenio govor s usta naroda od tradicija književnih i koji je u ovoj gramatici, i ako to u povijesti slovjenske filologije nije poznato, prvi odredio i posve točno obilježio četiri hrvatska akcenta, dok je Vuk u Srpskom rječniku (1818.) pozna samo tri akcenta.” Istu ocjenu vrlo opsežno, detaljno i argumentirano razrađuje i u poznatoj posebnoj studiji. Reafirmaciji Šime Starčevića posebno su pridonijeli jezikoslovni radovi Zlatka Vincea o zadarskom književno-jezičnom krugu i ikavici. Spomenutim se ocjenama pridružuju i najnovije. Osvrćući se, u prigodi 190. godišnjice objavljivanja Ričoslovice Šime Starčevića, na prvu slovnicu hrvatskoga jezika napisanu hrvatskim jezikom, Branka Tafra (autorica nadahnutog i lingvistički serioznog pogovora u pretisku iste) ističe: “Jesu li nam potrebna jezikoslovna iskapanja kad su tolika suvremena jezična pitanja neriješena, neistražena i neopisana, od dijalektoloških, preko substandardnih do normativnih, s pravom se trebamo zapitati.” Obrazlažući opravdanost samopostavljenoga pitanja, kao i potvrdni odgovor na njega, Tafra nabraja cijeli niz jezikoslovnih dragulja do kojih je došla proučavajući Ričoslovicu. Ti su dragulji, osim što zaslužuju veću istraživačku pozornost, prema njezinu mišljenju, “(…) najbolji pokazatelj novoštokvskoga obilježja standardizacije hrvatskoga jezika prije same kodifikacije novoštokavske norme.” O Starčevićevoj Ricsoslovici, Sanda Ham zaključuje: “Nova ricsoslovica iliricska sastoji se od dijelova uobičajenih za hrvatske stare gramatike pa osim poglavlja u kojima se opisuju slova i glasovi, vrste riječi i pravopis, Ricsoslovica ima i primjere poslovica (…) i uzorke različitih vrsta pisama, poslanica. Građa je raspoređena u 16 glava, a redoslijed je izlaganja građe neuobičajen - pravopisno i naglasno poglavlje dolazi pri kraju, a popis je poslovica u poglavlju o slovima. Ricsoslovica se razlikuje od svojih suvremenica i prethodnica i po tom što je na mnogim stranicama polemičke naravi.” (Iz pogovora)