RUBEN RADICA 1931.-2021.

Akademik Ruben Radica (Split, 19. svibnja 1931.) temeljna je glazbena znanja dobio od svoga djeda, skladatelja Josipa Hatzea. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je studij dirigiranja u razredu Slavka Zlatića (1957.) i studij kompozicije u razredu Milka Kelemena (1958.). U komoziciji se usavršavao kod Vita Frazzia u Sieni (Accademia Musicale Chigiana), Renéa Leibowitza i Oliviera Messiaena u Parizu, te kod Györgya Ligetija, Pierrea Bouleza i Henrija Puosseura u Darmstadtu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik). Od 1959. do 1963. godine podučava na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a od 1963. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1978. godine redoviti profesor i dekan u razdoblju od 1981. do 1985. godine. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2000. Laureat je godišnje nagrade Vladimir Nazor (1973.), kao i nagrade Vladimir nazor za životno djelo (2010.), dviju Vjesnikovih nagrada Josip Štolcer Slavenski (1978. i 1991.), a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.). Akademik Ruben Radica pripada naraštaju hrvatskih skladatelja XX. stoljeća koji je bez opterećenja tradicijom i socrealističkom estetikom pribjegao radikalnijim izražajnim sredstvima glazbene avangarde. Radičina se avangardna strogoća ogleda u upornosti kojom serijalizam (totalnu organizaciju) produbljuje do krajnjih granica (npr. opera Ranjeni dlan, 1969-71; Per se I, 1968., i Per se II, 1975). Premda se u prvim djelima naziru još harmonijski funkcionalni odnosi, Radica je pod Leibowitzovim utjecajem brzo izgradio osebujan skladateljski stil u kojem se ističe strukturalistička koncepcija skladane glazbe. U pozadini takva skladateljskoga koncepta stoje i potreba za ekspresivnošću i izraziti smisao za zvučni kolorit. Radica je skladao za različite izvoditeljske sastave i žanrove, poput Četiri dramatska epigrama za klavirski kvintet (1959) i Concerto abbreviato za obligatni violončelo i orkestar (1962), preko djela Lirske varijacije za gudače (1962), Extensio za klavir i orkestar (1973), 19 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar (1965), K a za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1978) i Pasija za bariton i tri instrumentalne skupine (1982), do svojevrsnih sinteza poput Prazora, misterija prema poemi J. Kaštelana (1991), Trinaeste ure za tri zbora i orkestar na stihove A. G. Matoša (1994) ili Božanskih otvora srca za orkestar i obligatne instrumente (1999).