STO GODINA SAMOĆE

Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel Garcia Marquez (1928.) u lanenom odijelu, s žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis "Sto godina samoće" iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj roman je Garcia Marquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman ''Sto godina samoće'' je uostalom i glavni razlog zašto je Garcia Marquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982. Mnogo godina kasnije, romanu ''Sto godina samoće'' prišivena je oznaka magičnog realizma, iako su čitatelji u Latinskoj Americi taj predivan roman čitali kao najobičniji realistički roman – no to je bio roman koji je na veličanstven način govorio o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavi. ''Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu'' – rekao je sam Garcia Marquez na svečanoj dodjeli. Puna četiri desetljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana ''Sto godina samoće'' - u novom i izvrsnom prijevodu Nine Lanović - provjeri koliko je Garcia Marquez imao pravo.