U KASNO LJETO

Kada vihor rata zahvati pitoreskno bosansko selo, on će pomesti i raznijeti cijeli svijet djetinjstva dviju djevojčica Ivane i Dunje i njihovih obitelji. Od bezbrižnih igara, nevinih djevojačkih snova i velikih maštanja neće ostati ništa, jer smrt će u napadu neprijateljske vojne jedinice jednu od njih, Ivanu, ostaviti u dobi mladosti, u vremenu kada je imala samo četrnaest godina. U kasno ljeto moćan je roman u kojem Magdalena Blažević o jakim emocijama, o stanjima koja zauvijek obilježavaju čovjeka piše iz perspektive ubijene djevojčice stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, rijeku Bosnu i vrijeme u kojem je roman smješten te postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava. Magdalena Blažević poput Agote Kristof ili Ingeborg Bachmann stvara svijet satkan od emocija koje kipte ispod savršeno preciznih i jasnih rečenica. U kasno ljeto roman je koji se čita polako jer njegovi strahovi, patnje, snaga, nadanja i tuga izviru iz svake riječi, čime se Magdalena Blažević svrstava u najbolje današnje spisateljske glasove. “Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju. Od Smrti se ne mogu sakriti. Za leđima ograda od srebrne smreke, iglice su joj vranine kandže, gladni, šiljasti kljunovi. Lako prodiru kroz tanušno tkanje bijele haljine sašivene od stare posteljine. Dio je majčina miraza. Ispred mene osakaćena babina jabuka baštovanka, grana podrezanih do trupa. Godinama ne rađa, čeka da je sruše. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Od klupe ispod jabuke ostao je samo natruli skelet. Smrt se nogom oslanja na njega. Dobro je pogledajte! Ima nježno lice, oči joj se još uvijek ne vide od nakrivljene kape. Mekana je i tamnozelena kao šumska mahovina. Dijeli nas samo niska ograda od bodljikave žice, uz nju rastu ruže obješenih, precvalih glava. I povjetarac bi ih otpuhnuo. Ogradu je napravio did. Uza se uvijek ima sjekiru i malj, šilji kolce i zabija ih duboko u zemlju. Nikad ne ostavlja nedovršen posao.”