UMORSTVO SMOKVE

Knjiga je zbirka od šest priča koje su ostale u obiteljskoj ostavštini nakon smrti književnika Živka Jeličića i sada se prvi puta objavljuju kao cjelina. Djelo Ž. Jeličića temelji se na mediteranskoj književnoj tradiciji oslanjajući se na bogatstvu jezičnog izričaja, humoru čakavske provinijencije, na komici i ironiji situacije, na vrcavu dijaloškom postupku i obradi detalja, te na razlomljenoj strukturi i prepoznatljivosti događaja i likova. Njegove priče sazdane su na morbidnosti i neobičnosti teme, što ovisi o čitatelju i preduvjerenjima kojima pristupa djelu. Jeličić, naizgled, “pokušava” ispričati priču (što radi znalački), a zapravo je izokreće logički, psihološki i tematski i na granici irealnog kazivanja gradi atmosfere čitave sredine, vremena i ljudi u njemu. Posebnost njegova djela čini osebujnost jezika, funkcionalna “mješavina” književnog jezika i čakavskog izraza koja u građenju likova (dijalozima) dosiže do autentičnosti. Uvijek u opreci s običnim i svakodnevim i banalnim situacijama, autor polazi od ogoljelih činjenica, unutarnjih stanja likova, od nagona i strasti koje su imanentne i motiv postojanja i trajanja određene ličnosti. A dijalog nastaje kao izraz sukoba upravo tih prikrivenih stanja i pozadina, ali i kao manifestacija radnje, događanja. Događaj je vidljiv iza dijaloga i oni su krajnja konsekvenca onoga što se dogodilo, stanovito pročišćavanje i katarza. Od dubinske začudnosti mjestimice tek površinski iskorištene u noveli Umorstvo smokve, pa do kraja ove kolajne spojene od novelistički izbrušenih, u pravilu dobro započetih, iako ne uvijek podjednako efektno poentiranih niti u svemu zanimljivo znakovitih i znakovito produbljenih pripovjednih cjelina, proteže se nepobitno prepoznatljiva Jeličićevska konstanta, a ona se sastoji ne samo od prepoznatljivosti očekivane realističke provenijencije, već i od istinski, umjetnički dojmljivih groteskoidnih začudnosti kritičko-satiričkog, ili samo ironičnog, odnosa prema ljudima (odnosno "kreiranim slobodnim licima") u vremenu danas/ovdje i uvijek/svugdje. Jedan od karakternih osobina Jeličićevih likova jest sposobnost da smijehom razaraju ustaljene norme, ponašanja i odnose ne zato da izazovu nelagodu ili opuštanje, nego zato da prikriju zebnju i strah pred mogućim saznanjem istine. Smijeh se manifestira kao razina intelektualog odnosa prema zbilji, ali i kao filozofija života. Objavljivanje zaostale zbirke priča obaveza je prema vrsnom književniku i zaslužnom kulturnom djelatniku koji je svojim djelom značajno obilježio drugu polovinu dvadesetog stoljeća. Pogovor ovoj zbirci novela napisao je akademik Vlatko Pavletić.