UTZ

Sat prije zore, sedmog ožujka 1974, Kaspar Joachim Utz umro je od drugog i dugoočekivanog moždanog udara u svojemu stanu s pogledom na praško Staro židovsko groblje, u Širokoj ulici broj 5. Tri dana poslije, u 7:45 ujutro, njegov prijatelj dr. Vaclav Orlik stajao je ispred crkve Sv. Žigmunda očekujući mrtvačka kola i stežući u ruci sedam od deset ružičastih karanfila, koliko se nadao da će si priuštiti kod cvjećara. S odobravanjem je primijetio prve znakove proljeća. U vrtu preko puta, nad lipama su kružile čavke s grančicama u kljunu, a svako toliko s valovitih bi se crepova stambene zgrade odronila manja lavina. Dok je čekao, Orliku priđe čovjek s grivom sijede kose koja mu je padala preko ovratnika kabanice. - Svirate li orgulje? - upita čovjek šmrcavo. - Baš i ne - reče Orlik. - Ni ja - reče čovjek i ode s noge na nogu pokrajnjom ulicom. U 7:57 isti je čovjek iznutra otkračunao golema barokna vrata crkve. I ne klimnuvši Orliku, uspe se na galeriju s orguljama pa, sjevši u kor od pozlaćena drva, među anđele s trubljama, stane svi¬rati posmrtni marš što se sastojao od dva zvonka akorda koje je naučio dan ranije, i to od orguljaša koji je bio prelijen tako rano ustati iz kreveta te je u domaru našao zamjenu. U osam ujutro mrtvačka kola - marke Tatra 603 - zaustave se pred stubama. Naime, ne bi li odvratile pozornost naroda od na-zadnjačkih kršćanskih obreda, vlasti su odredile da se sva krštenja, vjenčanja i sprovodi imaju obaviti do 8:30. Izišla su tri nosača i zajedno otvorila stražnja vrata....