VALCERI IZ TRANSLAJTANIJE

„Sklopite oči i zamislite na trenutak dio povijesti od prije, recimo, 120 godina: desperadosi pljačkaju poštanske urede, bježe i kopaju zlatnike, prašte pištolji i puške, fijuču bičevi kojima kažnjavaju ili bivaju kažnjeni. Zabavljaju se u salonima u kojima su zidovi presvučeni crvenom čohom, običan puk ih potajno obožava ali ih se u suštini boji. Iz teških bordelskih zavjesa i iz ukrasa na zidovima izbijaju smijeh prostitutki, glasne narudžbe pića i muzika, a velike se magle spuštaju i dižu na rijekama i na rubovima močvara. Sasvim je očekivano da ste pomislili da se radi o nekom scenariju za western, s pjevanjem i pucanjem, koji bi potpisao Billy Wilder, najavu nekog Moulin Rougea na Divljem zapadu. Teku tako nekoliko rijeka, jedna epoha, i živi jedan prostor: u ovom slučaju to je Translajtanija, jugoistočni dio Austro-Ugarske Monarhije, mjesto iz kojeg, s jedne strane, potječe autor rukopisa Valceri iz Translajtanije, pisac, urednik i kritičar Nenad Rizvanović (1968). Ako mislite da su iznenađenja ovim iscrpljena, varate se: autor tri knjige proze i poznati književni radnik, sada se u zrelim autorskim godinama pojavljuje kao autor knjige poezije. Valceri su skoro neuhvatljiva knjiga, fikcijom donekle bliska blistavim uzorima poput Zbigniewa Herberta i njegovog Gospodina Cogita, a s druge strane nam autor i veliki poznavatelj muzike podastire širok imaginarij, smješten u okvire neke, samo svoje, zamišljene države koja i jeste i nije postojala, i u kojoj se i jeste i nije dogodilo to što stoji u njenim stihovima. Megatekstualnost i sugestivnost nas vuku u najrazličitije pravce čitanja ovih pjesama, one mogu biti operetni libretto, tekstovi s albuma nekog majstora srednjoevropskog bluesa, a funkcioniraju kao prvorazredan, tako nov, a u najboljem smislu riječi tradicionalno fundiran poetski doživljaj. Knjiga je to koja od prve do posljednje stranice ispunjava najviša očekivanja, i koja dugo nakon čitanja proizvodi asocijacije: ples nataloženog iskustva s magijom imaginacije. ‘Najbolje’ i ‘najgore’ na pjesničkoj fešti tradicije, tranzicije i futurizma. Tom Waits, Viniccio Capossella, Josef Nadj, Sergio Leone i Nino Robić oko jednog klavira, čije žice pjevaju i sviraju ove pjesme Rizvanovića Nenada.“