VUNDERKINDOVA SMRT

«Prije mnogo godina objavio sam stanovit broj pjesama, i zaboravio na njih. Bilo mi je, tada, petnaest godina. Zapravo, bilo mi je trinaest ili četrnaest godina kada sam ih pisao, a bile su objavljene kao “Pjesme petnaestgodišnjaka” u časopisu Forum. I, zatim, još ponegdje. Pjesme nisam pisao godinama. Sve do rata, u stvari. Tada sam, nakon mnogo godina, ponovno pročitao stare, dječačke pjesme i - odlučio ih objaviti. Zašto? One su bile i jesu moja 'analecta', koje sam se odricao, i koju sam poricao, zato što mi nisu bile odveč vrijedne. S druge strane, opet, što to znači? Moje su me procjene toliko puta varale i prevarile. Uostalom, zašto ne bi? Onaj dječak, koji sam nekoć bio, zaklinjao se u Jesenjina, Lorcu, Tadijanovića, ali i u Cummingsa. Zatim je sve prošlo i nestalo, sve ambicije, nade i stremljenja, dječak je stario i ostario. To što mu je ostalo, što je to? I zašto to, napokon, nije bacio? Valjda zato što je ta analecta štampana. Kad vidim u metafori kako stoje jedan pokraj drugoga - spomenuti dječak i potom sredovječni čovjek njegova imena a drugačijeg lika - kako stoje paralelno, preskočivši hridinu vremena i proticanja, vidim više od dva očigledna svijeta. I to me privlačilo u tim starim pjesmama. Kada sam tijekom 90-ih, tijekom Rata, napisao nekoliko novih pjesama dogodio se čudan ‘spoj’, stvoren je, zapravo, monstruozan tekstualni kompozit ili čak meni omiljeni tekstovni grifon, da ne velim samo jedan od njih - bazilisk. Stvoren je, naime, tako i jedino onda kada zaboravljene i dijelom promašene pjesme, po mom današnjem sudu, priložim ovim nešto novijima. Dakle, kada se nađu u istome svežnju, fasciklu ili čak - istim koricama. Kao da je novije pjesme pisao netko drugi. Jer prve je, nesumnjivo, napisao dječak, a druge sredovječan tip. Objedinio sam obadva rukopisa u jednu, možda dramsku, igru riječima, u tako reći u igrokaz. Zabavio me i privukao nečim neizrecivim. To je, valjda, sve što mi je preostalo od negdašnje poezije.» (Iz Predgovora )