ŽIVJETI PAKAO

"Živjeti pakao" je kraći roman, ili duža novela pseudo autobiografskog sadržaja, kao što je, uostalom, manje više i sva dobra literatura. Loša također. Priča je zanimljiva, životna, proživljena jer je dobar dio toga autorica Ružica Antolović iskusila na svojoj koži. Nabijena je mnoštvom događaja, nije ni čudo jer je jedan cijeli životni vijek sabijen u 60-tak kucanih stranica, pokriva period od najmanje tri desetljeća. Pršti emocijama, razumljivo, jer, ipak se radi o spisateljici, često je sentimentalan, patetičan, katkad možda i previše. Priča je potresna, teška, likovi (većina od njih stvarni ljudi), pate, muče se, stradavaju, teroriziraju ih, umiru. Zar nasilnici, sadisti, raznorazni psihopate, zapuštena, zanemarena djeca, roditelji koji to nisu, institucije koje sve rade suprotno od onoga za što se deklariraju, silovatelji, siledžije, prostitutke, javne kuće, zar ta bulumenta postoji samo u književnosti, filmu, stripovima... ne, to je život, doduše surov, grub, ali život takav kakav jest. Većini od nas se posreći i zaobiđu nas teške nevolje, teška stradanja, ne dospijemo u Dom, Prihvatilište, Zavod za preodgoj (kako nekoga tko nije odgojen možeš preodgojiti?), ali svatko od nas dobije svoju porciju bola i patnje, ako je u nekim podnošljivim gabaritima, nemam ništa protiv. Kaže se da ti se nikada ne uvali teret koji ne možeš nositi. Vjerojatno je to točno, ipak smo svjedoci da mnoge ljude život slomi, mnogi se prerano predaju, puno njih odustanu od borbe - onda preostaje tek životarenje: tv - do u beskraj, pivce, tekme, bračne svađe, zločesta djeca, svi drugi su krivi za moju nedaću, nitko me ne razumije, zašto se to meni događa, moraš ovo, moraš ono, a tebi se ništa ne da itd., itd. To je samo drugi oblik smrti dok ti još uvijek srce kuca, a ti i dalje dišeš. Kako sada stvari stoje i neometano disanje postaje luksuz. Fraza diši punim plućima već više od godinu dana ima sasvim druge konotacije. Branko Barač