ŽIVOTNE MISLI

Voljeti je ljudski, samo morate ljudski voljeti. Što gora zemlja, to bolji domoljubi. Mnogošto čovjek želi, a tako malo mu treba. Glupost ne zna za brigu. Budale i pametni ljudi su podjednako neškodljivi. Polovične budale i polovični mudraci su najopasniji. Nije važno znati, nego što znati, koliko dobro i koliko znati. Djelo Johanna Wolfganga Goethea (1749. – 1832.) je golemo: pisao je pjesme, epove, romane, komedije, tragedije, memoare, i u svemu je djelovao izvan granica svog doba. Kada je objavljeno kompletno izdanje, od 1887. do 1916. godine, obuhvatilo je gotovo cijelu biblioteku: 143 sveska ukupno, od toga 55 književnih djela u 63 sveska, 15 znanstvenih spisa u 14 svezaka, 15 dnevnika u 16 svezaka i 50 svezaka pisama. Tomu, dakako, valja pridodati i Razgovore, objavljene u 10 svezaka, od 1889. do 1896 . godine. U čemu se sastojala Goetheova umjetnička snaga? U neposrednom zahvatu iz života. Čak i istaknuti Goetheovi suvremenici često nisu imali razumijevanja za oslobođenu ljepotu njegova jezika i za njegove misli što su daleko nadilazile estetičke i etičke zasade svoje epohe. Mnogo onoga što je napisao jest »pjesništvo i istina«, komprimirana istina. Jer pjesništvo za nj nije neka protimba istini, nego posebna forma istine. Goethe je bio pun životne radosti, pun osjećajnog dioništva u svemu ljudskom. Pjesnik, kaže Goethe, treba samo pisati o onome što doživi i što voli. Plastična snaga uobličavanja, obilje mašte, mnogostrukost osjećaja, široke tonske ljestvice prirodnih doživljaja, daju njegovoj književnosti jedinstvenu zrelost i ljepotu. No prije svega duboka težnja za znanjem i istinom: u mnogostrukosti pojava upoznati ono zakonito, odnosno prvotni fenomen. Ne imaginarni, nego zbiljski svijet opisuje i slika pjesnik koji je »rođen gledati / stvoren vidjeti (Faust).