MAJA MALEŠEVIĆ DOLENČIĆ

Likovni izraz Maje Malešević Dolenčić osebujna je i suptilna meditacija o ženi. U četrdesetak godina umjetničkog djelovanja Maja postavlja ženu u sadržajni fokus svojih slikarskih opredmećenja, oblikujući forme karakterističnim rukopisom, s odnjegovanim tijekom linija u prvom planu. Djela su lirski preslici doživljaja života promatranog senzibilitetom žene, koja slika i izglede vanjskog, ali unosi i dušu u svakodnevne i imaginarne scene. Ljepota žene uprisutnjena je i u njenoj senzualnosti, ali još više u predanju životu. Brojnost motiva svodiva je na unutrašnji treptaj emotivnog i egzistencijalnog izražen misaonošću poteza koji ne isključuje ni neposrednost geste. Majina linija i opisuje i odražava stanja, iskaz je viđenog i duboko proživljenih stanja i nosi značajke upravo dječje prostodušnosti i iskustva. Neprekidno obnavljanje začudnosti i ispovjednosti (konačno njene žene su i njezini autoportreti koji ne moraju poštivati puku fizičku činjeničnost) svakom njenom crtežu i slici daju šarm koji kroz literarnu komponentu i likovnu preobrazbu daju autentičnost i svježinu. Postoje razumljive stilske mjene u opusu no prepoznatljivost njenog načina u svim dionicama stvaranja je neupitna. U liniji kojom gradi tjelesnost sabrani su i elementi klasičnog postulata crteža, kao osnove za slobodu kretanja ruke, originalne obrisnosti forme, za zanimljivu proporcijsku izduženost koja ne isključuje ni blagu ekspresionističku deformaciju. I u naznaci dramatskog koju ekspresija potiće naglašeno je ozračje lirskog, izraženo brižnošću i ljubavlju žene. Nositeljicama zbivanja u razgovoru unutar obitelji, dijalogu s krajolikom, zastanku pred sakralnom arhitekturom ili jednostavno postojanju u prostoru ljepote. U likovnom postupku sinteze hoda linije i vrlo razložno postavljenih kolorističkih partija nastali su prozračni prizori stvarnosti, s dodirom metafizičke ugođajnosti. Maja Malešević neprekidno teži sadržajnim obogaćenjima i u srodnosti tematskog sloja tako da ono obično dobiva često i dimenziju sakralnog. Odnosno život žene s ispreplitanjem krhkosti i snage Maja upućuje smislu transcedentalnog. Duhovno se sluti i u veličajnosti prirode, kruhu i svoj predmetnosti obiteljskog stola. Maja upravo inzistira i slikom na obiteljskoj povezanosti kroz čvrste zasade vjere u Boga, koja se posebnoiskazuje bliskošću muža i žene. A crtež je idealan za posvojen vid umjetničkog intimizma koji spaja talenat, mudrost, zanos i ljubav. U „ozbiljnosti“ likova ima i humornosti, u igri i likovnih zakonitosti. Putenosti slutnje volumena u reduciranosti na linije, koje i u istanjenosti tkiva nose bogatstvo likovnih silnica, kao sitnog znaka izraslog do sadržajnog bezmjerja u kojem se može osjetiti punina života žene. Stanko Špoljarić