JARČEVO OKO

Napori koje utrošite u pripreme pisanja neke priče jednaki su naporima za pisanje romana. To je neka vrsta treninga, da jednu sudbinu, jedan dio života, jedan događaj, jedan sukob, jedan incident sažimate sve do stupnja zaleđenja, kad nazirete pravu priču. U literaturi, i u priči, ništa ne smije biti prepušteno slučaju - geometrizacija priče o kojoj piše Ernesto Sábato upravo govori o tome da se u literaturi ništa ne događa slučajno. Koliko god sam mogao, nastojao sam da moje priče, i kad izgledaju kao fantastika, budu što bliže autentičnim događajima. Čak i kad uzimam lik koji djeluje umjetno, patvoreno, kao delanac, svojom imaginacijom nastojim ga učiniti vjerodostojnim, volim da ga čitatelji prepoznaju kao stvarnog junaka lažne historije. Pripremajući se za neku priču, ja ću skupiti hrpu dokumenata, neću štedjeti na vremenu utrošenom u kopanju po arhivima i u bibliotekama, i znam da će doći to vrijeme starta, da će mi Bog poslati znak kroz nadahnuće. Možda ne upotrijebim ništa od onoga što sam mjescima skupljao da bih napisao priču, ali činjenica da pored mene stoji hrpa doku­menata daje mi snagu da se koncentriram i pišem najbolje što mogu. Poslije volim čuti pitanje nekog čitatelja: Čuj, reci mi, jesu li oni dokumenti koje citiraš stvarno originalni? Još mi je veće zadovoljstvo kad to pitanje postavi za dokument koji je moje osobno identificiranje povijesti. To je onaj svečani trenutak literature, kad ona ulazi u povijest kao svjedok. Tomislav Sabljak