NIKŠA ANTONINI

Nikša Antonini rođen je 23. svibnja 1956. u Makarskoj. Kao srednjoškolac počinje se baviti fotografijom i osniva fotoklub Osejava, koji i danas djeluje. Sredinom sedamdesetih dolazi u Zagreb, upisuje se na Fakultet političkih znanosti i ubrzo počinje surađivati u nekoliko izdanja kao profesionalni fotoreporter. Časopis Pitanja 1979. objavljuje seriju njegovih eksperimentalnih fotografija pod nazivom Slučajne slike. Prvu samostalnu izložbu imao je 1977. u Makarskoj. Ponovno izlaže u Makarskoj 1981., zatim u Šibeniku 1982. i u Zagrebu 1987. Radi kao freelancer do 1981., kad se postaje zaposleni fotoreporter i urednik fotografije u tjedniku Radničke novine. U proljeće 1991. prelazi u novopokrenuti dnevni list Zapad. U 45 dana izlaženja dnevnika bilježi rat u Sloveniji i početak rata u Hrvatskoj. Stalno surađuje s još nekoliko tadašnjih tjednika (Slobodna Hrvatska, Hrvatski tjednik, Dom, Školske novine...). Kao priznati fotoreporter, priključuje se 1992. zagrebačkom dopisništvu dnevnika Slobodna Dalmacija i 1996. postaje voditelj fotoslužbe. Intenzivno surađuje i s drugim hrvatskim dnevnicima i časopisima, a posebno je aktivan u Zboru fotoreportera Hrvatskoga novinarskog društva. 3. travnja 1996. godine padom zrakoplova kod Dubrovnika, u kojem je za Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu pratio visoko američko izaslanstvo, tragično završava njegov zadnji fotoreporterski zadatak. Nakon njegove smrti, Hrvatsko novinarsko društvo ustanovljava nagradu Nikša Antonini za najbolju fotografiju objavljenu u novinama protekle godine. Monografija Antonini - knjiga sjećanja Monografiju Antonini objavila je Udruga Antonini koju su osnovali obitelj, kolege i prijatelji Nikše Antoninija kako bi sačuvali sjećanje na osobnost i talent tog vrsnog fotoreportera i predstavili javnosti dio njegova bogatog fotografskog opusa. Izdavanju Monografije prethodile su tri izložbe Antoninijevih fotoreporterskih radova (Galerija Badrov u Zagrebu, Galerija Art&Craft u Makarskoj 2007. i galerija Fotokluba Split 2008.). Monografija sadrži oko 150 crnobijelih fotografija koje je znalački odabrao ugledni fotoreporter Ognjen Alujević, Antoninijev kolega i prijatelj. Osvrt na njegovo stvaralaštvo dao je povjesničar umjetnosti Želimir Koščević, a svoja sjećanja na zajednički rad i druženje s Nikšom iznijeli su Pero Kvesić, Jasna Babić, Mladen Tudor, Mario Bošnjak, Nikola Šolić, Matko Biljak, Josip Antić, Ksenija Erceg, Bosiljko Domazet i nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith. Monografija obuhvaća fotografije nastale od kasnih sedamdesetih do sredine devedesetih godina. Započinje prikazom Antoninijevih prvih radova kada, kao jedan od pokretača i danas aktivnog foto kluba 'Osejava', fotografira prizore rodne Makarske, ali i smjelo eksperimentira s medijem. U njoj nalazimo i niz dokumentarnih fotografija Antoninijeva odrastanja i mladosti, ali i brojnih prijatelja i kolega iz redakcija kroz koje je kasnije prolazio. Nastavlja se radovima s početka osamdesetih kojima dominira socijalna fotografija, najavljujući turbulentna vremena koja slijede. Serija portreta osoba iz javnog života koje su oblikovale to vrijeme, u širokom rasponu od političara do estradnih zvijezda, prethodi fotografijama iz devedesetih koje podsjećaju na vrijeme burnih društvenih i političkih promjena uoči i tijekom rata. Antoninijeve fotografije prikazuju široki raspon tema koje su tada zaokupljale medije i njihovu publiku. Poznate fizionomije, obiteljski portreti, voljeni krajolici, prizori bogatstva i bijede, sjaj metropole i tjeskoba prognaničkih naselja, kadrovi s ratišta, slike straha, tuge, trijumfalizma i nade, nižu se poput filma i neminovno pokreću slične „filmove“ u oku gledatelja. Nizovi slika vraćaju živa sjećanja na turbulentne osamdesete i ratne devedesete godine, nudeći iskrenu, nepatvorenu sliku ljudi, prostora, događaja, sudbina. A u svakoj od Antoninijevih fotografija, bez i riječi komentara, vidljivi su njegov stav i poruka. Monografija Antonini govori o jednom čovjeku posvećenom svom pozivu i o vremenu koje je on majstorski sačuvao za vječnost. No zahvaljujući osmišljenom prikazu njegova fotografskog talenta i umijeća ona prerasta u nešto više od toga, u „knjigu sjećanja“ koja govori o svima nama, o našim životima, nadama i iščekivanjima na kraju dvadesetog stoljeća.