PERSPEKTIVIZAM I PLURALIZAM: prilog zasnivanju pluriperspektivizma

Glavna tema doktorskog rada Perspektivizam i pluralizam, prilog zasnivanju pluriperspektivizma su perspektiva, perspektivizam i pluralizam, njihovo porijeklo i značenje u europskoj filozofskoj tradiciji, kao i u širem kontekstu današnjih umnažanja teorijskih pravaca u svim područjima ljudske djelatnosti. U radu se najprije upozorava na oslanjanje, pa na neki način i ovisnost, naše kulture i civilizacije o vizualnim metaforama. Perspektiva, zapravo, nikad i nije bila puka tehnika, kako će se vidjeti kod jednog od njenih utemeljitelja Leona Batiste Albertija, nego je, ako ne ništa drugo, prikazivala prave omjere stvari te, na specifičan način, dovela čovjeka u centar svog svijeta. No taj centar je Nikola Kuzanski uspostavio kao pluralizam centara s obodom koji se pruža u beskonačnost. Zatim se u radu bavi perspektivom i kao misaonim modelom kod Gottfrieda Wilhelma Leibniza te s njom povezanom točkom gledišta, odnosno stajalištem kako ga formulira Immanuel Kant, te njezinom poviješću i različitim oblicima imajući u vidu Huberta Damischa i Erwina Panofskog, čije shvaćanje perspektive je značajno jer daleko nadilazi razumijevanje perspektive kao puke slikarske tehnike. Panofski je svojim historicizmom povezao slikarstvo uz mišljenje određenog perioda, pa se na u radu prikazuje pluralnost perspektiva u slikarstvu. U jednom se dijelu rad bavi kartezijanskom perspektivom i njenim jakim utjecajem na mehanicističko shvaćanje svijeta. Perspektivizam se zatim razmatra u radovima Friedricha Nietzchea u devetnaestom, te Jose Ortega Y Gasseta i Alfreda Northa Whiteheada u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, za to vrijeme i za prikaz utjecaja perspektivizma, heterogenosti i pluralizma u mišljenju tog vremena upotrijebljava se mišljenje Bertranda Russella i Heinricha Rickerta. Uz to se, u svrhu prikaza umnažanja teorijskih pravaca u svim područjima ljudske djelatnosti, razmatra kako se perspektivizam i pluralizam ogledaju u shvaćanju ideologije kod Karla Mannheima, te u psihologiji biheviorizma Georga Herberta Meada koji se direktno poziva na Whiteheadove uvide i primjenjuje ih u svom radu. Svime navedenim se pokazuje da pluralizam i perspektivizam, ne tek kao relativizam nego relacionizam, čine jedan pluripespektivistički okvir za novo uspostavljanje i rješavanje kako odnosa u znanosti tako i onog znanosti i društva.