Über das Buch
Zavičaj je izvorište života. Na taj izvor dolaze
i piju bistru vodu životne mudrosti svi, baš svi: koji
su u zavičaju ostali do posljednjeg dana, jednako kao
i oni koji su se uputili i raspršili na sve četiri strane
svijeta. I neovisno o tome čime se bave, jesu li ratari
ili liječnici, trgovci ili graditelji, inženjeri ili profesori,
pisci, pjesnici, slikari, kipari, skladatelji… Mudrost s
toga izvora prati ih cijeloga života, neizbrisiv je pečat
na svakomu njihovu uratku.
Tako je i s mojim Runovićima. U osmome, evo
i u devetom desetljeću života, ondje sam u mislima
gotovo iz dana u dan. I kad slavim i kad mi je teško.
Ovaj put iz Runovića stiže mali roman Vilac i
Zvizdan. To su otac i sin koji su se uputili u svijet
pod čudnim okolnostima. Mlađahni Vilac i rođak
mu Kantar uoči Drugoga svjetskog vrata zaljubili se
u djevojku Anku. Kada je zatrudnjela Anka rekla da
je otac Vilac, potukli se rođaci. Vilac je šakom srušio
Kantara i poplašio se da je ubio rođaka te netragom
nestao. Životni ga je vihor nosio od Runovića do Katuna,
do Zadra, Senja i Lošinja, pa do juga Italije na
Siciliju, potom u Napulj i u Ameriku. Runovićanin
je obično znojem i svojim rukama zarađivao i štedio.
Vilac se probijao drukčije, bitno drukčije. I on je radio
teške poslove, ali obogatio se na drugi način. Bio je
među banditima na jugu Italije, u Americi se nosio s
gangsterima i ubojicama po narudžbi…, da bi se na
kraju oženio udovicom čije se vlasništvo procjenjivalo
na nekiliko milijarda dolara.
Zvizdan se rodio nekoliko mjeseci pošto je nestao
Vilac, pa otac za sina uopće nije znao. A sinu su tek
ponešto kazivali o ocu. Kada je Zvizdan imao petnaestak
godina, Partija i Udba gospodarili su životima i
sudbinama. Nagovoren postao je seoski špijun. Brzo
je uvidio sve životne surovosti pa pobjegao u Zagreb
sa željom da postane student. Tu su ga tek zgrabili,
osposobili i poslali u Njemačku da radi za obavještajnu
službu. Pametan i bistar brzo se dosjetio da uz taj
posao može dobro zaraditi. Što je značilo – zaigrati
mimo pravila i mimo zakona. To su činili mnogi,
nastradali samo rijetki. Zaigrao i on i zgrnuo novac.
Zatim je u Hrvatskoj počeo Domovinski rat. Preplašio
se i prešao na tu stranu, računajući na kakav-takav
oprost starih grijeha. Počeo je donacijama. Onda su mu
povjerili nabavu veće količine oružja i streljiva. Dali
mu deset milijuna njemačkih maraka, on dodao deset
svojih. Nedostajalo je još trideset milijuna. Nenadano,
anonimni donator iz Los Angelesa sam uplatio svih
trideset milijuna.
Na kraju se saznalo da je anonimni Amerikanac
zapravo Vilac iz Runovića, Zvizdanov otac.
Ostatak je obiteljska priča. Mnogo je zanimljivije
od toga – koliko je udbaša i tajnih agenata u sudbonosnim
trenucima prešlo na hrvatsku stranu? Jesu li
oni pretrčavali u novo jato da bi iskupili stare grijehe?
Koliko je među njima zločinaca i velikih zločinaca?
Je li ih moguće prebrojiti? I, napokon, znade li se
koji su od njih postali istinski hrvatski junaci, koje
treba okititi odličjima te koji su bili i ostali zlikovci i
zločinci, kojima bi trebalo suditi i presuditi?!
Na ovome svijetu, jamačno, to više neće biti moguće.
Kasno je, kasno je.
Na onome svijetu? E, ondje nema popuštanja.
Ondje nema pretrčavanja, zastare i zaborava.
(Vilac i Zvizdan – Predgovor)