VILAC I ZVIZDAN

Zavičaj je izvorište života. Na taj izvor dolaze i piju bistru vodu životne mudrosti svi, baš svi: koji su u zavičaju ostali do posljednjeg dana, jednako kao i oni koji su se uputili i raspršili na sve četiri strane svijeta. I neovisno o tome čime se bave, jesu li ratari ili liječnici, trgovci ili graditelji, inženjeri ili profesori, pisci, pjesnici, slikari, kipari, skladatelji… Mudrost s toga izvora prati ih cijeloga života, neizbrisiv je pečat na svakomu njihovu uratku. Tako je i s mojim Runovićima. U osmome, evo i u devetom desetljeću života, ondje sam u mislima gotovo iz dana u dan. I kad slavim i kad mi je teško. Ovaj put iz Runovića stiže mali roman Vilac i Zvizdan. To su otac i sin koji su se uputili u svijet pod čudnim okolnostima. Mlađahni Vilac i rođak mu Kantar uoči Drugoga svjetskog vrata zaljubili se u djevojku Anku. Kada je zatrudnjela Anka rekla da je otac Vilac, potukli se rođaci. Vilac je šakom srušio Kantara i poplašio se da je ubio rođaka te netragom nestao. Životni ga je vihor nosio od Runovića do Katuna, do Zadra, Senja i Lošinja, pa do juga Italije na Siciliju, potom u Napulj i u Ameriku. Runovićanin je obično znojem i svojim rukama zarađivao i štedio. Vilac se probijao drukčije, bitno drukčije. I on je radio teške poslove, ali obogatio se na drugi način. Bio je među banditima na jugu Italije, u Americi se nosio s gangsterima i ubojicama po narudžbi…, da bi se na kraju oženio udovicom čije se vlasništvo procjenjivalo na nekiliko milijarda dolara. Zvizdan se rodio nekoliko mjeseci pošto je nestao Vilac, pa otac za sina uopće nije znao. A sinu su tek ponešto kazivali o ocu. Kada je Zvizdan imao petnaestak godina, Partija i Udba gospodarili su životima i sudbinama. Nagovoren postao je seoski špijun. Brzo je uvidio sve životne surovosti pa pobjegao u Zagreb sa željom da postane student. Tu su ga tek zgrabili, osposobili i poslali u Njemačku da radi za obavještajnu službu. Pametan i bistar brzo se dosjetio da uz taj posao može dobro zaraditi. Što je značilo – zaigrati mimo pravila i mimo zakona. To su činili mnogi, nastradali samo rijetki. Zaigrao i on i zgrnuo novac. Zatim je u Hrvatskoj počeo Domovinski rat. Preplašio se i prešao na tu stranu, računajući na kakav-takav oprost starih grijeha. Počeo je donacijama. Onda su mu povjerili nabavu veće količine oružja i streljiva. Dali mu deset milijuna njemačkih maraka, on dodao deset svojih. Nedostajalo je još trideset milijuna. Nenadano, anonimni donator iz Los Angelesa sam uplatio svih trideset milijuna. Na kraju se saznalo da je anonimni Amerikanac zapravo Vilac iz Runovića, Zvizdanov otac. Ostatak je obiteljska priča. Mnogo je zanimljivije od toga – koliko je udbaša i tajnih agenata u sudbonosnim trenucima prešlo na hrvatsku stranu? Jesu li oni pretrčavali u novo jato da bi iskupili stare grijehe? Koliko je među njima zločinaca i velikih zločinaca? Je li ih moguće prebrojiti? I, napokon, znade li se koji su od njih postali istinski hrvatski junaci, koje treba okititi odličjima te koji su bili i ostali zlikovci i zločinci, kojima bi trebalo suditi i presuditi?! Na ovome svijetu, jamačno, to više neće biti moguće. Kasno je, kasno je. Na onome svijetu? E, ondje nema popuštanja. Ondje nema pretrčavanja, zastare i zaborava. (Vilac i Zvizdan – Predgovor)