DIPLOMATIJA BOSNE I HERCEGOVINE OD NEZAVISNOSTI DO DEJTONA

Važna tema iz bosanskohercegovačke historije s kraja 20. stoljeća koja je do sada ostala potupno izvan interesa naše historiografije odnosi se na razvoj bosanskohercegovačke diplomacije. Mada se ne možemo pohvaliti niti nekim posebnim rezultatima u istraživanju ostalih dimenzija rata 1990-ih, zbog čega još uvijek nemamo niti jedan temeljiti i kvalitetan pregled osnovih političkih i vojnih događanja u razdoblju od 1992. do 1995, istraživanje o razvoju diplomacije Bosne i Hercegovine od sticanja nezavisnisti 1992. do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma se nametalo kao važno za razumijevanje sveukupnih događanja u vezi s ratovima 1990-ih godina. Pojedina dosadašnja istraživanja o povezanosti ratnih operacija i diplomatskih pokušaja velikih sila za zaustavljanje rata akcenat su više stavljala na međunarodnu diplomaciju, a manje na ulogu bosanskohercegovačke diplomacije. Nerkez Arifhodžić, karijerni diplomata koji se od početka rata 1992. godine stavio u službu Bosne i Hercegovine, prihvatio se izuzetno kompleksnog posla: kao aktivni diplomata iznutra je mogao svjedočiti o razvoju mlade bosanskohercegovačke diplomacije, a kao istraživač morao je nadvladati vlastiti, subjektivni odnos koji je kao diplomata imao prema bosanskohercegovačkoj diplomaciji i posebno prema nekim pojavama koje je uočavao, kojima je bio svjedok i s kojima se morao suočavati. Za pisanje ove knjige koristio je ne samo svoje izvještaje iz vremena aktivnog bavljenja u diplomaciji, nego i brojne druge povijesne izvore. Pretresao je sve službene glasnike, kako bi rekonstruirao uspostavljanje diplomatske mreže Bosne i Hercegovine po svijetu, i to je najvažniji dio ove knjige, ali nažalost nije dobio i pristup građi Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Autor je ovo istraživanje postavio ambiciozno i vrlo široko. On razvoj diplomacije promatra u kontekstu cjelovite historije krajem 20. stoljeća i procesa osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Pokazuje kako se odvijao proces raspada Jugoslavije, kakva je uloge Evropske zajednice u tom procesu, kako su SAD pružale podršku BiH na putu ka nezavisnosti i kako se u Bosni i Hercegovini odvijao proces osamostaljenja. Iako se o ovome i dosad opširno pisalo na različite načine, Arifhodžić to promatra iz perspektive diplomatske aktivnosti lidera Bosne i Hercegovine. Pokazuje ulogu Predsjedništva RBiH i posebno diplomatsku djelatnost Alije Izetbegovića u procesu osamostaljenja BiH. Ocrtao je i prve korake u stvaranju institucija koje su kreirale bosanskohercegovačku diplomaciju, ulogu Harisa Silajdžića, prvog ministra vanjskih poslova BiH (koji je bio ministar za odnose sa inostranstvom u prvoj postkomunističkoj Vladi) i počecima bosanskohercegovačke diplomacije nakon proglašenja nezavisnosti BiH. Arifhodžić pokazuje kako je postojala ne samo rezerviranost prema jugoslavenskim karijernim diplomatama, nego su neki, koji su se stavili na raspolaganje Bosni i Hercegovini, poput Faika Dizdarevića ili Gorana Kapetanovića, bili oštro odbačeni. Autor se tu puno oslanja na pisanja Ibrahima Efendića, koji je iznutra mogao pratiti uticaj raznih političkih struktura na djelovanje državne diplomacije. Iz toga se jasno vidi koliko su nacionalni lideri, koji su pregovarali u ime državnih organa, ne samo dokazivali da je bosanskohercegovačka diplomacija bila dezorijentirana u međunarodnim pregovorima nego i kako su bosanskohercegovački lideri vrlo loše uticali na sticanje kredibilnosti bosanskohercegovačke diplomacije. Autor argumentirano iznosi svoje stavove, mada se čini da ponekad nekritički preuzima ocjene drugih, posebno Ibrahima Efendića, o pojedinim diplomatama koji su se iz jugoslavenske diplomacije uključili u diplomaciju Bosne i Hercegovine. Tu, zapravo vidimo kako su kreatori bosanskohercegovačke diplomacije poslije 1992. imali rezerve prema dijelu karijernih diplomata iz jugoslavenskog razdoblja, s jedne, ali i vrlo kritički odnos tih diplomata prema onima koji su se postepno priključivali u diplomatsku mrežu. Vrijednost ove Arifhodžićeve knjige je višestruka. Ona na jednom mjestu objedinjava informacije o razvoju diplomatije Bosne i Hercegovine, njenim izazovima, lutanjima i postepenom sazrijevanju. On također nudi knjigu koja pokazuje organzaciju diplomatske mreže, prati proces priznanja BiH u svijetu (do kraja 1992. BiH je priznalo 76 država), oslikava dinamiku otvaranja diplomatskih predstavništava BiH u svijetu. Iz ovih Arifhodžićevih istraživanja je vidljivo nesnalaženje vrha države ne samo u kreiranju diplomatske mreže nego i u međunarodnoj politici uopće. Autor navodi niz primjera iz kojih se vidi kako su bili prisutni disonantni tonovi pa čak i greške u kreiranje mađunarodne politike, kako je prenaglašavan oslonac za islamske zemlje i slično. Naprimjer, Arifhodžić navodi kako je BiH prilikom uspostavljanja mreže diplomatsko-konzularnih predstavništava odlučila da se Grčka pokriva preko diplomatskog predstavništva BiH u Skopju, iako Grčka tada nije bila priznala Makedoniju kao neovisnu državu. Također navodi kako je bilo „mutnih radnji“ u pojedinim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, poput ambasada BiH u Beču i Zagrebu, te kako se jedno vrijeme uspostavljao paralelizam u diplomatskom predstavljanju BiH u svijetu, što je posebno vidljivo u Beču i slično.