€19,90

Frédéric Beigbeder deset je godina radio kao kreativac u velikim pariškim agencijama za oglašavanje, dakle izvanredno, iznutra, poznaje okruženje i profesiju marketinga, a sve to je nemilosrdno raskrinkao u romanu €19,90. Octave Parango je gospodar svijeta. On odlučuje danas ono što ćete željeti sutra, “jer sve je privremeno i sve se kupuje. Čovjek je proizvod kao i svaki drugi, s ograničenim rokom prodaje. Ja sam tip koji vam prodaje govna. Tip zbog kojeg sanjate o stvarima koje nikada nećete imati... Kad si, zahvaljujući teško stečenoj ušteđevini, uspijete priuštiti auto iz snova… ja sam ga već izbacio iz mode… Glamur je zemlja u koju nikad ne stižemo.“ Roman je skandalizirao francusku javnost, pogotovo ljude u reklamnim agencijama koji budući da imaju velike prihode imaju i moć. F. Beigbeder, još uvijek zaposlenik agencije Young & Rubicam, dobiva naprasan otkaz. Ali tog ljeta 2000. u Parizu govorilo se da treba čitati Beigbedera... Premda osporavan i napadan od onih koje je uznemirio, ali hvaljen od kritike i publike, roman je svom autoru donio veliki uspjeh. Dvadeset godina nakon prvog hrvatskog izdanja 129,90 kn (jesen, 2002.) preveden na tridesetak jezika diljem svijeta, €19,90 kultni je roman početka 21. stoljeća, koji je preživio zub vremena i koji nemilosrdno korespondira s današnjicom; ništa nije izgubio na svojoj aktualnosti a potvrdio je snagu svakog dobrog književnog teksta. “Dati takav naslov knjizi znači iskreno reći da je priroda ovog našeg svijeta - novac - kao neprikosnovena i posljednja realnost. Svi koji participiraju u tom okruženju su licemjeri: “kreativci” se međusobno preziru, svjesni su da proizvode govno, ali bi željeli biti kreatori... zapravo snimati filmove, pisati romane, slikati, etc. Ali budući da su “kreativci” oni preziru pak i svoje kolege komercijaliste, koji pak preziru klijente, a klijenti pak reklamne agencije. No to je sve dio općeg licemjerja u društvu: direktori velikih korporacija preziru zaposlenike i obrnuto, preziru potrošače, konzumente njihovih loših proizvoda, ali sve njih zajedno preziru dioničari (vlasnici) za koje rade.“ — Michel Houellebecq, iz članka “Privatizacija svijeta“