AKO JE PONOĆ U STOLJEĆU

Ovaj oporo vjerodostojan i silno istinoljubiv roman, napisan između 1936. i 1938. godine, nesmiljena je raščlamba mehanizma Staljinovih čistki u kojoj autor, i sam žrtva montiranog političkog procesa, oslikava univerzum jednog totalitarnog sistema. Junaci romana njegovi su drugovi nepomireni s izdajom revolucije: idealisti i uvjereni trockisti Jeljkin i Ružik, buntovni student Avelij, odlučni radnik Rodion te postojana Varvara Platonovna, čudesno slobodni i bijedno zarobljeni ljudi, na pravdi boga deportirani na preodgoj na surovi Sjever, dovoljno daleko da ih se zaboravi; četiri muškarca, jedna žena, pet kontrarevolucionarnih prijetnji režimu pretvorenih u pet zatvorskih dosjea. Serge progovara u njihovo ime, suosjeća s njihovim patnjama, žaluje nad njihovom neostvarivom željom da govore slobodno bilo gdje, s bilo kim, o bilo čemu i rezignira nad stanjem stvari u kojem je bilo kakav otpor nemoguć. No daje glas i provoditeljima revolucionarnog terora: iznuđenim pokajnicima, tamničarima, isljednicima – članovima, što je najapsurdnije, iste partije. Jedino što, autorovim riječima, “mi smo bili neumoljivi kako bismo promijenili svijet, oni će biti takvi kako bi sačuvali svoj plijen. Davali smo sve neznanoj budućnosti, čak i ono što nismo imali, tuđu krv s našom. Oni tvrde da je sve postignuto kako ih ne bismo ništa pitali; a za njih je sve stvarno postignuto jer imaju sve”.