DRAME DINO PEŠUT

(PRET)POSLJEDNJA PANDA ILI STATIKA ; VELIKI HOTEL BEZDAN ; STELA, POPLAVA ; H.E.J.T.E.R.I. ; GRANATIRANJE “Dino Pešut, kao i mnogi dramski pisci njegove generacije, piše iz prvog lica, neprekidno se igrajući s vlastitom autorskom pozicijom. On kao pravo dijete svog vremena nije pretjerano zainteresiran za onu starinsku, szondijevsku apsolutnost drame.Dramatičar je u drami odsutan. On ne govori, on je potaknuo razgovor, kaže Szondi. Hold my beer, moli ga Pešut dok neposredno iza monologa protagonista ispisuje vlastiti ironijski komentar, ili pjesnički zaključuje prizor dok s redateljicom usred teksta drame raspravlja o glumačkoj podjeli. Ne radi se o površnom, niti o sporadičnom postupku; pisac je u ovakvom diskursu u svakom trenutku spreman uskočiti unutra, ako osjeti potrebu. Drugim riječima, ako je dramatičar u drami odsutan, onda ovo definitivno nisu drame, ili barem nisu takve drame. Hans Thies Lehmann je poglavlje o predstavama Jana Lauwersa u svojoj najpoznatijoj knjizi nazvao Večer kod Jana i njegovih prijatelja, aludirajući na toplu atmosferu i izvedbenu neposrednost ansambla njegova Needcompanyja, a tako nekako bi se mogla nazvati i večer u kojoj čitamo ovu knjigu. Umjesto odsutnog dramatičara, dakle, imamo druželjubivog pisca, umjesto onog koji iz drugog plana potiče razgovor, dobili smo zabavnog, brbljavog sugovornika, a umjesto hermetično zatvorenih dramskih djela - svjedočimo večeri kod Dine i njegovih prijatelja. Od svih strukturalnih obilježja Pešutove dramatike, razbijanje apsolutnosti imonopolpisca koji neprekidno vreba iza ramena vlastitih likova čine se najbitnijima za definiranje tog razbarušenog dramskog pisma.” Matko Botić