DŽIBRILOVE OČI

Ni česte poetske proteze, ni poetizirani izleti ne mogu sanirati ranjene duše Begovićeve kratkopričalačke proze, intime izgnane iz centralne lože vremena i prostora. Svijet Džibrilovih očiju, unutar Begovićeve pripovjedačke elaboracije, usuprot pitomoj teologiziranoj slici ?sržnog meleka?, posve je lišen kreposti i vrlina. Protagonisti njegovih priča ljudi su iz polusvijeta, više u donjem negoli u tzv. gornjem svijetu, marginalci nečistih identiteta, individue s ruba svijeta. Oni su tuđom intervencijom ubačeni u život u kojem se imaju koprcati sa zlom, nasiljem, zakonom ulice, nametnutim im društvenim i vlastitim ograničenjima, požudom i prokletstvom, društvenom ohološću ili svojom nekonvencionalnom prirodom. Njihova intima uglavnom je animalna, pred njom nam zastaje dah, ona nam pruža naturalističnu projekciju izgona iz ovosvjetskog društvenog raja. Begović svoje ?blatne ljude i blatne riječi?, kako bi rekao Matoš, hrani u prostoru groteske i pogoni ih erotskim opsesijama nerijetko izvitoperenim u skaredno i lascivno. Kad mu stvarnost nije dovoljno degutantna i prokleta, autor inteligentno dozove pokoju traumu i fantastizira svijet emocionalnog debakla i moralnog pada u ništavilo. No on atavističkim svjetovima većine svojih priča pridružuje i priče znakovite refleksije i meditativnosti, koje kao da hoće zašiti rane na duši svijeta i vratiti mu izgubljeni integritet. Psi i mačke, kada ljudi spadnu na manjinu, dobro mu dođu kao supstitut izgubljenom licu čovječanstva. A zlo se, premda u ovim pričama očito ima više vremena i volje, suspendira dobrim. Ervin Jahić