ENCIKLOPEDIJA FILOZOFSKIH NAUKA

Hegelov pojam enciklopedije najjezgrovitije je formuliran u Enciklopediji filozofskih nauka u nacrtu i istovremeno egzemplarno predstavljen u tom djelu koje je objavljeno u ljeto 1817. godine, nakon Hegelovog preuzimanja filozofske profesure na Sveučilištu Heidelberg, kao vodič za njegove slušatelje, 1827. godine izdano je u temeljnom i gotovo dvostruko većem drugom izdanju, a koje je sam autor 1830. godine, godinu dana prije svoje smrti, potom u trećem izdanju znatno izmjenio. U izvjesnom smislu, Enciklopedija je postala „temeljna knjiga Hegelove filozofije“ i bila je važan sastavni dio akademske filozofske nastave na sveučilištima Heidelberg i Berlin. Hegel je nije samo koristio kada je držao predavanja o enciklopediji filozofskih znanosti, nego i kada se bavio oblastima filozofije koje je razlikovao u Enciklopediji, naime znanosti logike, filozofije prirode i filozofije duha. Napredovanje od logički mišljene ideje do enciklopedijski shvaćene prirode i od nje do duha nije nikakav vremenski, već bezvremenski proces, tako da su po Hegelu ideja, priroda i duh oduvijek morali skupa postojati, samo na različitim nivoima jastva-znanja duha: u logici duh misli samog sebe, u prirodi (enciklopedijski) duh postavlja samog sebe kao drugobitak, kako bi uopće ovladao zbiljom, u fenomenologiji duh oslobođen svake prirodne slučajnosti gradi kroz subjekt svoju vlastitu, duhovnu povijest. Hegelova filozofija značajna je u izgradnji svestranog sistema znanosti koji se ističe misaonom dosljednošću i dubinom. Nazivaju ga novovjekovnim Aristotelom, i uopće se smatra kako je u njegovom sustavu apsolutnog idealizma razvoj zapadne metafizičke filozofije dosegnuo vrhunac i završetak. Poslije njegove smrti zajednički naziv za filozofske pravce koji polaze od osnovnih principa Hegelove filozofije i razvijaju se prema posve suprostavljenim stajalištima, zove se hegelijanstvo ili hegelizam.