ERNEST WEISSMANN: društveno angažirana arhitektura 1926.-1939. = Socially Engaged Architecture 1926-1939

Arhitekt Ernest Weissmann (Đakovo, 1903. – Haarlem, 1985.), jedna je od ključnih ličnosti hrvatske arhitekture 20. stoljeća i njezina glavna poveznica s međuratnom europskom arhitektonskom avangardom čiji je ravnopravni član. U razdoblju od diplome na Tehičkom fakultetu u Zagrebu do odlaska u SAD 1939. ostvario je jedan od najkoherentnijih arhitektonskih opusa koji inaugurira novo građenje u cijelosti – uključujući novi prostorni i oblikovni koncept, konstrukcije i tehnologije. Weissmann zagovara društveno odgovorno građenje utemeljeno na znanstveno-analitičkoj metodi, a u konačnici tipizaciji, standardizaciji i prefabrikaciji s kojima se sustavno bavi u nizu projekata zdravstvenih ustanova, od kojih su stručnoj javnosti najpoznatiji natječajni projekti Zakladne i kliničke i Židovske bolnice u Zagrebu. Svoja napredna stajališta formulira kod vodećih svjetskih arhitekata Adolfa Loosa i Le Corbusiera u Parizu te pod utjecajem Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM), važnog generatora urbanističke teorije i prakse od 1928. do 1959. godine. U rad CIAM-a, čiji je član, uključuje i Radnu grupu Zagreb (članovi Vladimir Antolić, Josip Pičman, Josip Seisserl i drugi), koja angažirano djeluje u Zagrebu i sudjeluje na Četvrtom kongresu u Ateni 1933. o funkcionalnom gradu, ključnom za povijest gradogradnje nakon Drugog svjetskog rata. Alternativnom verzijom Atenske povelje kojom zagovara znanstveno utemeljeno planiranje, ali i radikalna politička rješenja, Weissmann stječe međunarodnu reputaciju. Od 1934. do 1937. djeluje u Londonu i Parizu. Surađuje s inozemnim kolegama poput José Luisa Serta, Charlotte Perriand, Arthura Korna, Wellsa Coatesa i drugih. Posvećen je borbi za demokratizaciju i reorganizaciju CIAM-a te malobrojnim projektima namijenjenim domovini među kojima su i obiteljske kuće Kraus i Podvinec u Zagrebu. Predstavljajući Weissmannov stvaralački rad monografija ujedno upotpunjava i iznimno važan segment povijesti hravatske arhitekture 20. stoljeća te donosi niz saznanja o procesu prihvaćanja novog građenja, prilikama u stručnim krugovima i ključnim urbanističkim i arhitektonskim temama međuratnog Zagreba.