FILOLOŠKI VJEKOPISI

U Pranjkovićevu tekstu zanimljivo se prepleću znanstvene sudbine hrvatskih jezikoslovaca i znanstveni problemi kojima su se oni bavili. (…) U središtu su njegova zanimanja problemi gramatičkoga i leksičkoga ustrojstva hrvatskoga jezika od 18. stoljeća (dakle stoljeća u koje novija standardologija stavlja početke modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda) do naših dana. Iz knjige se dobro može razumjeti kako i koliko je svaki jezik rezultat (i) povijesnoga hoda koji je prošao: ovdje se to pokazuje na hrvatskom jeziku. Dok analizira kako je hrvatski jezik opisivao Matija Antun Relković, kako je sintaktičko ustrojstvo toga jezika vidio Adolfo Veber Tkalčević, dok piše o Šulekovim prinosima oblikovanju hrvatskoga vojnoga nazivlja ili o Ivšićevim pogledima na hrvatski pravopis, autor ne može i ne želi izbjeći suvremene probleme, dapače, moglo bi se reći da poziva autore iz prošlosti i njihova rješenja kako bismo svoje današnje probleme rješavali uspješnije i da ne bismo kraj tolikoga posla rješavali već jednom riješene probleme. Stjepan Damjanović Kao što naslov sugerira, glavnina su tekstova portreti hrvatskih filologa i jezikoslovaca, ali se znatan dio radova odnosi na pojedina jezikoslovna (gramatikografska) i leksikografska djela i čak samo na pojedine dijelove takvih djela. (…) Premda su radovi sakupljeni u ovoj knjizi nastajali u različitim prigodama i u dužem periodu, dobro su ukomponirani u skladnu tematsko-problemsku cjelinu kojom se autor ponovno predstavlja kao pouzdan proučavatelj hrvatske jezične problematike od druge polovice XVIII. stoljeća do naših dana. Nema dvojbe da je knjiga "Filološki vjekopisi" koristan prinos jezikoslovnoj kroatistici i hrvatskoj standardologiji za koji se, s obzirom na tematiku, smije pretpostaviti da će pobuditi zanimanje i tzv. šire javnosti uobičajeno zainteresirane za hrvatsku jezičnu problematiku. Marko Samardžija