FRANJO KORNIG I NJEGOVA HORVATSKA GRAMATIKA

Idiom koji je predmetom gramatičkoga opisa u Kornigovoj slovnici Kroatische Sprachlehre, oder Anweisung für Deutsche, die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen (Horvatska gramatika ili uputa Nijemcima kako da u kratkome vremenu temeljito nauče horvatski jezik, Zagreb, 1795.) u literaturi se različito naziva: kajkavski dijalekt, kajkavski književni dijalekt, kajkavski govor, kajkavski književni jezik, kajkavski standardni jezik, kajkavski književnojezični tip, književni jezik stiliziran na kajkavskoj osnovici, hrvatskokajkavski jezik, hrvatskokajkavski književni jezik, književna kajkavština, hrvatski kajkavski književni jezik i kajkavski hrvatski književni jezik. Sami kajkavski slovničari svoj jezik nazivaju horvatskim, pa se mi tim nazivom koristimo i u prijevodu slovnice, dok u studiji govorimo o kajkavskome književnom jeziku ili književnoj kajkavštini. Kajkavski književni jezik bio je polifunkcionalan, normiran, stilski diferenciran idiom koji je funkciju književnoga jezika na području triju županija sjeverozapadne Hrvatske - Križevačke, Varaždinske i Zagrebačke - imao u razdoblju od (najranije) 16. stoljeća do formiranja hrvatskoga standardnog jezika štokavske osnovice. Njegova se norma dosta dugo - od nama poznatoga kajkavskoga prvotiska iz 1574. godine, Pergošićeva Decretuma, koji se smatra simboličkim početkom kajkavske pismenosti - određivala spontano ili preko leksikografskih djela koja su propisivala što je prihvatljivo na fonološkoj i leksičkoj razini. Prva kajkavska slovnica Gründe der Croatischen Sprachlehre zum Nutzen der deütschen Jugend verfasset Ivana Vitkovića nastaje tek 1779. godine i ostaje u rukopisu, što znači da se gramatički opis književne kajkavštine javlja prilično kasno.