GABRIJELA NE SMIJE UMRIJETI ILITI KRONIKA KOLOSALNA KAOSA

Sprega divlje privatizacije i političkog beščašća u kontekstu „mlade hrvatske demokracije“ žestoko je pogodila medije, otjeravši u smrt desetine listova, bacivši na ulicu stotine novinara i grafičara... oduzevši, tim pomorom i estradizacijom/banalizacijom preživjelih naslova, bitan sastojak vjerodostojnosti demokratskim procesima u hrvatskom društvu. Potaknut smrću Vjesnika, lista kojemu je i sam dao deset ponajboljih godina u profesiji, Stjepo Martinović ispisao je crnu grotesku, na prvo čitanje razorno sarkastičan roman o umoru novine velikog formata, a na drugo tugom i gnjevom natopljenu priču o malverzacijama, marifetlucima, prljavim igrama i svinjarijama u režiji režima, a uz nesebičnu potporu hulja u uredništvu slizanih s novim gazdama i ogrezlih u licemjerje protagonista „nove medijske stvarnosti“. „Gabrijela ne smije umrijeti“ djelo je ispisano čežnjom za vremenima kad je profesija živjela iluziju relevantnosti - ali i doista pridonosila društvenim procesima u politici, kulturi, fenomenologiji svakidašnjice, estradi, sportu... - kao i žalom nad razorenim institucijama i propašću šanse da se one ikada oporave kao korektori hrvatske „mladodemokratske“ stvarnosti. Iako su imena i vremena (namjerno) zamagljena, svi likovi u romanu postojali su i postoje, premda razbacani na raznim „adresama“ - sve što se spominje zaista se i zbilo, pa će poznavatelji medijske scene u posljednjih dvadesetak godina, a osobito nekadašnji vjesnikovci, itekako prepoznati osobe i događaje... bilo sa sjetom, ili s gnjevom!