HRVATSKO ZAGORJE: umjetnost, arhitektura, krajolici

Za Hrvatsko zagorje jedni kažu da je „zeleno srce Hrvatske“, drugi da je „bajka na dlanu“, ali mi smo odlučili krenuti dalje, iza tih lijepih riječi i na licu mjesta „provjeriti“, iskusiti, vlastitim očima i ušima i nogama, što to Zagorje jest, u čemu je njegova posebnost, privlačnost i na koncu, ljepota. Rezultat tih nastojanja je i ova knjiga koju vam dobrohotno nudimo na uvid. Hrvatsko zagorje je regija koja posjeduje bitna svojstva regionalnog. Blizak nam je niz asocijacija uz spomen Zagorja: brežuljkast krajolik s vinogradima, barokne crkvice s lukovičastim kupolama na zvonicima, raštrkana sela do kojih vode zavojite cestice, krajolik koji zasjenjuju Ivančica i Medvednica, zagorski ‘cug’, kleti, sve se to lako asocira s ovom regijom. Sve to održava svijest o Zagorju kao regiji, prepoznatljivom prostoru s karakterom, karakterističnim krajolikom, poviješću i specifičnom baštinom. Knjiga je podijeljena na poglavlja koja pokrivaju manja područja regije. Kroz svako se poglavlje provlači osnovni motiv poput toka neke od zagorskih rijeka, Krapinčice, Sutle, Bednje, ili lepoglavskih pavlina, Veronike Desinićke, ili bajkovitog Ivana Rabuzina. Pojedina poglavlja se čitaju u dahu jer su znanstvene činjenice i složeni povijesni zapleti izneseni razumljivim i čitkim stilom. Fotografije koje prate tekst donose najatraktivnije poglede na spomenike, krajolike, vizure gradova, sve protkane osobnim fotografovim stilom, budeći u čitaocu želju da i osobno doživi opisane i prikazane ljepote. Zagorje se suvremenim brzim prometnicama prolazi u roku od sat ili dva. Suvremene nam komunikacije omogućavaju da odaberemo cilj, do njega dođemo veoma brzo te se vratimo odakle smo krenuli, a da nas ništa između ne usporava. Sve što je izvan dosega brzih prometnica manje nas zanima. Štoviše, čak ni ne trebamo napustiti udobnost doma, dovoljno je malo ‘guglati’ i začas nas zapljusnu stotine fotografija kao odgovor na upit. Ipak, možemo se upitati, je li baš to ono što želimo? Nismo svjesni da gledamo tuđim očima, da se sami odričemo onog neposrednog doticaja s regijom, onog primarnoga i intimnog odnosa koji postaje iskustvom našega života. Želimo li Zagorje doživjeti kao regiju, na način kako to sugeriramo ovom knjigom, želimo li doći i do lokaliteta vidljivih samo na karti većeg mjerila, morat ćemo tu i tamo skrenuti na cesticu tek nešto širu od našeg automobila, morat ćemo (srećom rijetko) koji kilometar proći i prašnjavim putom, voziti malo sporije, zastati da bismo uživali u krajolicima, među mještanima potražiti mežnara (zvonara) da nam otključa crkvu, doživjeti različita godišnja doba i različita doba dana. Tek tada upoznat ćemo regiju koja, kako uvodno napomenusmo, predstavlja brdovito, zeleno srce Hrvatske. A kad je upoznamo, zavoljet ćemo je.