IVAN PL. ZAJC - HRVATSKA NACIONALNA POVIJESNA OPERNA TRILOGIJA: Mislav - Ban Lenget - Nikola Šubić Zrinjski

Ova se doktorska disertacija temelji na rezultatima istraživanja obilježja i značenja triju Zajčevih jedinih nacionalnopovijesnih opera (Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski). Temelj je rada muzikološka analiza partitura s obzirom na njihovo tekstnoglazbeno tkivo, a u središtu su istraživanja bile: glazbene sastavnice (ritamske, melodijske, harmonijske i formne), glazbena artikulacija dijelova / brojeva / prizora, analitička razradba libreta te sveza libreta i glazbenoga sadržaja (strukture opere), teatrološki pristup opernome djelu (u pogledu suodnosa dramskoga teksta, libreta i operne partiture, odnosno recepcije i percepcije djelâ u hrvatskoj /zagrebačkoj/ sredini toga doba), naposljetku, promisao o scenskoj (vizualnoj) komponenti operâ. Odgovarajućim metodološkim pristupom, što je uključivao arhivski rad na autografnim i ostalim rukopisnim te tiskanim izvorima, proučavanje historiografske građe, analitički rad te artikulaciju prikupljenih i odabranih podataka u znanstvenu cjelinu interdisciplinarnog karaktera, u ovome su radu izloženi različiti aspekti (o i oko) Zajčeve nacionalnopovijesne operne trilogije. Također se utvrdilo na koji je način i u kojoj mjeri, kao najkompetentniji i profesionalni glazbenik s prethodnim internacionalnim iskustvom, odgojen na talijanskoj glazbi („verdijanstvu“) i s praktičnim djelovanjem operetnoga majstora, ali i otvoren novim utjecajima sublimiranima u zahtjevima, očekivanjima te mogućnostima hrvatske sredine, Zajc odgovorio zadatku stvaranja hrvatskoga nacionalnoga opernoga repertoara. Osobita se pozornost posvetila sagledavanju elemenata nacionalnoga na razini: teksta / libreta, glazbene komponente, dramaturškoga aspekta (dramaturgije glazbe, dramaturgije libreta, dramaturgije scene, dakle, vizualne komponente u pogledu scenografije i kostimografije), ali i odnosu internacionalnoga / kozmopolitskoga i nacionalnoga idioma u Zajčevoj opernoj trilogiji. U kontekstu vremena i prostora (intencije sredine i intencije autorova stvaranja) i u odnosu na postojeću glazbenu tradiciju te perceptivna iskustva sredine za koju je stvarao, Zajc je progovorio u znatnoj mjeri aktualnim (primjerenim) glazbenim jezikom, a razinom uporabe glazbenofolklornih elemenata, odgovorio je i na ideološke poticaje toga povijesnoga trenutka. Stoga se potvrdila teza da je Zajc u drugoj polovici 19. stoljeća u začetnim godinama hrvatske Opere – unatoč i/ili zahvaljujući višeslojnim čimbenicima – ostvario bitan, ključan i tadašnjoj publici prepoznatljiv, zapravo dotad prvi realni hrvatski nacionalni operni kanon s dostatnim i, kao što se pokazalo, relevantnim obilježjima nacionalnoga idioma. Stoga je ovaj rad doprinos promišljanju o Zajčevoj ulozi u kreiranju prvoga nacionalnoga opernoga repertoara, ujedno i odgovor na pitanje o nacionalnim i internacionalnim elementima i interakciji tih obilježja te biva otvoren novim muzikološkim i kroatološkim, analitičkim i/ili sintetskim radovima o Zajcu i njegovu opusu.