KATKAD JE SIJEČANJ USRED LJETA

Aleš Šteger, autor originalnog putopisa, iz lugova poezije ovaj put otputovao je u predjele proze. Od poezije, s kojom se još prije nekoliko godina omilio slovenskim kritičarima i postao ime među čitateljima, sačuvao je stil, leksik, liriku; sustav cijeloga djela zapravo je sustav poezije više nego proze. Prijelaz je uspio. Netko se možda i ne slaže sa mnom (možda čak ni autor), ako kažem da je u ovom djelu proza plemenitija od poezije koju smo čitali u prošlosti. (Matejka Grgič, Primorski dnevnik) Kronologija peruanskog puta, naime, stvarno diktira pripovjednu dramaturgiju, slike s putovanja, inače temeljni tekstualni materijal, gotovo bez iznimke mijenjaju se u sredstvo pjesnikove autorefleksije, koje je, kako se čini, prava tema pripovijedanja. Putovanje kroz stranu zemlju zato sugerira svoju arhetipsku simboličnu dimenziju: riječ je o putu kroz nepoznanice pjesničke duše, kojoj stranost i magičnost empiričnog Perua nude odgovarajući "uzgon" ili poticaj za autopsiju. (Vanesa Matajc, Delo) Međutim, ako je u žanru mnogo djela, onda su i selekcija i konkurencija uvijek oštrije. Šteger je, kao lijeporječivi "putopisac" napravio odličan presjek. Putovanje uspoređuje s pjesnikovanjem: to su po njemu još nenapisane pjesme, makar su na putovanju nazočne - mora odmaknuti vrijeme da bi mogle biti zapisane, drži pjesnik. Šteger putovanje doživljava kao poeziju (svoju i tuđu), koja već postoji, i kao poeziju, koju putovanje upravo sada piše. (France Forstnerič, Večer) Za Štegerovo djelo možemo reći ne samo da je putovanje kroz Peru, nego i putovanje u sebe. Štoviše: putovanje iz sebe prema van u potrazi za vlastitim identitetom pri suočavanju s neznanim i neobičnim usudima i krajevima. A mračno egzotični Peru je zato, kao što proizlazi iz autorovih zapažanja, za čitatelja kao svježe otkriveni svijet. S jednakim pravom knjigu bismo mogli nazvati i pričom mladoga intelektualca, tražitelja smisla života, zgroženoga besmislom i kaosom suvremenog svijeta, s kojim se ne identificira, nego prema njemu čuva - što ga osobito odvaja od pisaca njegove generacije - etičku distancu. (Zvon)