KUKAC

Nakon što u avionskoj nesreći pogine veći dio njegove obitelji, Zvonimir Žagar, potomak ustaške obitelji koja je nakon Drugoga svjetskog rata emigrirala u Argentinu, počinje se prisjećati sumornog djetinjstva i mladosti u iseljeništvu, a potom i života u Žabljem Dolu, selu u koje su se Žagari vratili. Odrastajući među njima, glavni lik shvaća da je mržnja između njega i njegove obitelji neminovna. Što god napravio, što god rekao, oni će biti protiv njega, nastojat će ga izrugati i prikazati kao nepotrebno biće. Nakon povratka u Hrvatsku, Žagari su razočarani Hrvatima, jer ne odgovaraju njihovim projekcijama i njihovoj emigrantskoj optici. U tom rascjepu počinje konačna katarza glavnog lika u kojoj on spoznaje svu nakaznost svojih političkih stavova. Gade mu se politička i društvena situacija te više nema snage lagati samome sebi. Njegova katarza hoda po rubu ludila, ali se glavni lik svemu tome na koncu uspijeva nasmijati, vinuvši se iznad događaja u makabričnom dimu. Roman Kukac karakterizira interkontekstualni pristup povijesti, u kojem se povijest ne doživljava samo kao niz događaja, nego kao činjenični supstrat u koji je utisnuto anegdotalno individualno. Njegov kukac, koji postaje njegov mračni, ali nužni alter ego, nije kafkijanski kukac, on nije bijeg od realnosti nego divovski kukac koji želi proždrijeti njegovu obitelj. Službena povijest, čak i kad je napisana po svim pravilima struke, nije u stanju prikazati unutarnje procese koje su izazvali povijesni događaji – u tom smislu, između unutarnjeg i vanjskog uvijek postoji korelacija i prožimanje. Roman prihvaća montipajtonovsko-kafkijanski pogled na stvarnost, ali u orbitama balkanskog humora i brešanovske grotesknosti, jer ne zaboravimo, u korijenu svakog užasa, u humoristično je ugrađeno barem zrno grotesknog.