LEGLO

Leglo. Riječ uz koju vežemo toplinu, i prve osjećaje privrženosti drugim bićima Životinjski nagon u leglu sveden je na nježnost s kojom se majke brinu za mladunčad. Ipak, leglo je i riječ koja dolazi u sintagmama poput legla zla i samim time veže naše prve udahe sa svime što nas poslije očekuje u životu, svime što će nas ranjavati, a time i definirati. Upravo je taj most između naše krhkosti s jedne strane i oštrih rubova svijeta s druge strane knjiga Leglo Suzane Matić. Manjak ili višak ljubavi; možda je to najveća tema priča Suzane Matić u kojoj svatko pokušava dokučiti vlastiti identitet i sposobnost za ljubav, o kojoj god vrsti odnosa da je riječ. Poetski jezik ove autorice brzo nas i emotivno uvodi u priče, a njihova životnost i potresnost čine da još dugo ostajemo s njezinim likovima tražeći u njima i svoju vlastitu svjetlost i odraze svojih vlastitih života. Na kraju, ako to svjetlo zaista zasja u nama kao što se događa u pričama Suzane Matić, događa se i čudo: života ili književnosti. “Plodna voda koja je iscurila po bolničkom podu bila je potpuno smeđa. Pokakala se još u mojoj utrobi. Nitko nije znao prije koliko vremena, ali u tom se trenu vrijeme ubrzalo. A onda su se svi ustrčali da ga sustignu. Prestravljeno sam shvatila da moj porod nije by the book. I da strah nije samo moj. Kružio je rađaonom kao muha, u izlomljenoj nepredvidivoj putanji. Danas se ne sjećam je li moj porod bio bolan. Jedino čega se sjećam je taj paničan strah da bi moja djevojčica mogla umrijeti. Ili da nešto s njom neće biti u redu. Možda poslije neće čuti. Vidjeti. Ili će biti priključena na aparate. Iščupali su je iz mene, pupkovina je odrezana isti čas. Nije ležala na mom trbuhu. Gledala sam kako u trku odnose tu malu gvalju. Nije čak bila ni zlatnožuta. Dok ležimo zagrljene, govorim svojoj petnaestogodišnjakinji: ‘Mala moja, rođena iz kakice. Bila si najljepše dijete na svijetu.’”