LUDILO I OBRAĆENJE

Hrvatska književnost i hrvatski književni život oskudijevali su u mnogočemu, osim u sušici i ludilu. Sušica je bila česta činjenica iz književnih biografija, a dugo se javljala i kao motiv i obilježje socijalnog konteksta u književnim djelima. Ludila je bilo u životopisima pisaca, a kao motiv ili književna tema javljalo se rjeđe. Najpoznatiji je primjer novela Janka Polića Kamova "Bitanga", o tome što se događa u čovjeku i s njim kad ga zahvati duševna bolest. "Nije druge, valja poludjeti", kaže Bitanga i poludi. U Rabarovu autobiografskom romanu glavni junak, mladi intelektualac, neuspjeli zagrebački student fizike i uspjeli student filozofije i sociologije, pjesnik i esejist, rezonira na drugačiji način, no i on se, kao i nesretni Aleksa Bitanga, nađe u paklu ludila. Za Bitangu Kamov nije našao izlaz, za svoga protagonista Rabar ga nalazi (a nalazi ga u vlastitome životu, jer roman je pisan na osnovi osobnog iskustava) u obraćenju i vjeri u Boga. Na psihijatriju na Rebru Rabarov junak ulazi kao borbeni ateist koji se razbolio, a izlazi kao iskreni vjernik koji je ozdravio. Roman Ludilo i obraćenje u tematskom je i estetsko-filozofskom smislu jedinstven tekst u hrvatskoj prozi. Vrlo svježe, zanatski dotjerano, izazovno književno djelo koje, uza sve ostalo, raspršuje strah od duševne bolesti i nelagodu službeno zdravih u odnosima sa službeno duševno bolesnima. Granica između bolesnih i zdravih često je samo jedan pečat na dnu komada papira.