MALA NASTAMBA TUGE: Priče i bilješke zagrebačkog medikusa s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa

Dok su neki pod svjetlima reflektora glamuroznih TV-studija nastojali ostaviti što bolji dojam, doktor Kutleša je u gluho doba noći, u prašumi aparata, tajnovitih zvukova i titrajućih svjetala, pratio uzdahe umirućih. Ove „priče i bilješke s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa“, dakle, nisu ni COVID-potvrde, ni zaštitne maske, ni strategije za izbjegavanje kontakata, premda se svime time ozbiljno bave, nego su susretište sa smrću. S kojom autor, u jednom od 23 poglavlja, kao u Bergmanovu filmu, igra šah. Kutlešine bilješke i priče nisu samo glas s prve crte, nego su i svojevrsna „pobuna protiv beznađa, pokušaj pronalaženja smisla u trenutcima kada se čini da nas besmisao počinje nezaustavljivo gušiti“. „Znam da zvuči zastarjelo“, izrijekom kaže autor, „ali osjećam svojom dužnošću da progovorim o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini.“ U žarištu Male nastambe tuge (naslov je metafora tuge djeteta koje je zbog korone ostalo bez majke i nenadoknadive majčinske ljubavi) jest aktualna pandemija, ali u njoj se – na piscu omiljen način, kombiniranjem beletrističkih i nebeletrističkih pasaža – govori i o zarazama iz prošlosti, među inima i onoj velikih boginja u drugoj Jugoslaviji 1972. ili onoj španjolske gripe u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. A raritetna je i priča o podrijetlu rošavog lica svjetskog diktatora kojeg su u djetinjstvu zvali Mali Soso. Dr. Kutleša analizira hrvatsku zdravstvenu politiku, ne libeći se reći što misli: jednim od najvećih propusta u ratu s pandemijom smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja. Kritičan je i prema svojoj medicinskoj struci, nikoga ne izuzima od odgovornosti, pa ni samoga sebe. Ne zaboravlja ni tzv. antivaksere, a posebno se zadržava na njihovim prijetvornim mitinzima slobode, organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća. Nikoga ne razapinje, svakoga u svojim bilješkama nastoji smjestiti na odgovarajuće mjesto. Najnježniji je kad pripovijeda o sudbinama mladih žena – naziva ih kraljicama – koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.