MINIJATURE ZA GLASOVIR I

Stvarateljstvo lirika i izvrsnog improvizatora, hrvatskog skladatelja i pijanista Božidara Kunca (1903.-1964.), ispunjeno težnjama prema profinjenim harmonijama i bogatom kolorizmu, značilo je gotovo usamljenu pojavu u hrvatskoj glazbi između dva svjetska rata. Premda je volio neobična rješenja i neprestano pretapanje u igri parametara, Kunc je nadasve cijenio i preglednost arhitektonike, tematski rad, jasnoću forme i melodijske linije. U tome njegova zrela djela predstavljaju u hrvatskoj glazbi rijetku i dragocjenu nadopunu shvaćanja i rada ranih impresionista. U njegovim se pak kasnijim ostvarajima, pogotovo onima nastalima u Americi, susreću i čimbenici hrvatske narodne glazbe, pa takav konglomerat nerijetko poprima sasvim osebujne prizvuke; te su briljantno osmišljene skladbe melodijsko-harmonijski apartna, a ritmički raznolika i živa postignuća. U ovom su izdanju skupljene dosad manje poznate, dijelom namijenjene dječjim izvođačima, Kuncove skladbe za glasovir, nastale u razdoblju od 1931. do 1962. godine. U poljima, šest impresija za klavir, op. 15 (Zagreb, rujan 1931., posvećeno msgr. dr. Mirku Dovraniću). l) Travnjaci ujutro: zanimljivo pretapanje lirsko-pastoralnog s fanfarozno-svečanim, impresionističkog s quasifolklornim; promišljena izmjena najviših s najnižim registrima, pri čemu je onima srednjim dodijeljena mudro-pomirbena uloga; osebujna upotreba kvartno-kvintnih sudara, što donosi arhaički, ali već i gotovo bartókovski jetko-moderni prizvuk. 2) Blagoslov kiše: poskočničko-tokatna igra s pojedinačnim tonovima koji pri sudarima - za razliku od brunobjelinskijevskih mekoća - ulaze u neočekivano oštrije međusobne sukobe; znakovito, dalekovidno minimalističko ponavljanje kraćih motiva; i ovdje je, možda još izrazitije nego u prethodnoj skladbi, prisutna smiona upotreba ekstremno visokih, kristalnih zvukova kojima se uvrijeđeno protive oni, mudriji i oprezniji, niži; skladba se uvrće u tipično kuncovski muzikalan, profinjeno delikatan kraj. 3) U noći (nakon čitanja o Chopinu): pročitavanje Fryceka na gotovo ravelovski (drugi stavak Koncerta u G-duru) sofisticirani način: sve je svemirski ravnodušnije, no to sugestivnije od uobičajenih nokturalnih slogova; pratnja u lijevoj ruci, primjerice, samo povremeno, ali i to umjereno, zalazi u očekivanu dubinu, a njezina srednja laga, slobodno kontrapunktirajući s desnom rukom, samo pridonosi sveukupnoj neopredijeljenosti izraza; tek se na dva mjesta melodija penje više, no nikada u netom raniji top-kristalni zvuk; mjesečavo-zrakaste šesnaestinske pasaže razmjerno su bliže folklorističkim ornamentima od chopinovskih, a pogotovo ravelovskih. 4) Razigranost: općoj zaigranosti i humorno-radosnoj brzopletosti vizualno pridonosi i (fizički naizgled nespretna) ukrštenost ruku; kao ponešto otvoreniji folklorni odjek, na bitnim se raskrižjima javljaju za to tipični intervali; zaigranost postaje sve objesnija pa prelazi u dramatske usklike zvona, u sekundno-kvartno-kvintnu, ponešto zamagljenu apoteozu koja se u završnom akordu neočekivano rasvjetljuje u blistavo čisti B-dur. 5) Predvečerje: tužbaličkoj sumornosti ugođaja ispomažu već početne koračničke kvinte u basu koje se poslije razrjeđuju u pomalo lutajuće i u prostoru izgubljene osminke; svojevrsnu nadu općoj žalostivosti ozračja donekle pružaju četiri harmonijska izleta, točnije zastoja, po dvaput u Cis-dur (drugi put, na mjestu zlatnog reza, vrlo snažno) i u Gis-dur, čija druga, odumiruća pojava i gasi skladbu. 6) Fragment iz pučke svečanosti: plesno-kolažni tonski vrtuljak narodski djetinjastih, obijesno zanjihanih motivičkih repeticija s elementima ublaženih stravinskijevskih sudara konsonanca i disonanca te novih sukoba visokih i dubokih suzvučja; na vrhuncu igre sve se zanjiše pa uskoro i sruši nenadanom (također ponovljenom) pojavom polimetrije (2/4 + 1/8). Elegija u e-molu za klavir, op. 46 (Zagreb, 14.-15. siječnja 1945., posvećeno Veri Račić): nenadani melodijski i harmonijski skokovi i raznorazne druge dosjetke u cilju oživljavanja glazbenog tijeka, a nakon toga komentari time začuđenog sloga; ponavljanja koja ponekad prelaze u parafrazu pokvarene, tzv. vječne vrpce (franc. boucle); vrlo muzikalna melodičnost i nadasve razvijena kontrapunktičnost u pratnji lijeve ruke, koja je ovdje, za razliku od većine drugih Kuncovih skladba, ponešto konvencionalnija; glavna melodija često podliježe progresivnom motivičkom usitnjavanju i s njime povezanom ubrzanju; uvodni se dio skladbe pretkraj doslovno ponavlja, sve dok ne zapadne u razrijeđenu i sasvim pojednostavljenu kodu. U sjećanju (Zagreb, 15. rujna 1946): neodređeni i donekle mutni uvod te gotovo identični epilog uokviruju čisti, iako kromatikom ponešto zamrljani polagani valcer u B-duru.