NA MOM IKEA KAUČU

"Amerikanci bi rekli shut up and drive, ovi naši nešto kao umukni i vozi! Stari, ako ti kažem da ne želim umuknuti, to ne znači da te želim preorijentirati, uvjeriti te da si u krivu ili da nisi dovoljno pametan da shvatiš. Nikako! Za ovo ne treba faks. Trebaju muda! Ako si on, nije me briga koga ševiš. Ako si ona, tvoja je... Daj je kome želiš. To je tvoje pravo! Ja, vidiš, nisam želio šutjeti. Mi u Istri kažemo mučati. Muka mi je od mučanja! Daj... Sjedni, zapali. Možeš na moj Ikea kauč. Ali nije u tome stvar; kada bi svi mučali, bila bi nam još veća muka. Jebi ga, nastojim ti reći kako sam se naslušao ovakvih priča na nekim drugim kaučima. Plakala je ona koja ima muža, plakao je i on koji je imao njenog muža. A mužu je bila muka. Onda su se podijelili na Hrvate, Srbe, Slovence, Bosance... Na ove i one. Oni na ulici i oni u familiji pravili su se da ništa ne znaju. Kao da takve stvari ne postoje i kao da smo dva jebeno različita svijeta. Digni glavu. Pogledaj nebo. Isto je kao i moje. Pod njim smo i ti i ja, i ovi kao ti i oni slični meni. Razumiješ li sada da kauč nije bitan!? I da nisam mogao šutjeti. Ni uljepšavati. Sirov sam. Izjeban do bola. Tebi i meni najradije bi začepili gubicu. Rekli bi, vozi dalje. Glupost! Reći da vozi čovjeku koji ne posjeduje auto! Jesmo li zbog toga stvarno toliko različiti, nepremostivo nakljukani uljepšanim fasadama. Želiš li znati što je ispod ove fasade? Ne treba puno: Pročitaj pa onda sudi. Pronađi se (jer i tebe ima), udobno zavali na kauč i pogledaj nebo iz nečije druge perspektive. Ona nije vrijedna da se o njoj šuti. Zato ti sve ovo govorim. Hrvatski razumiješ, dobro nam je krenulo..."