NEMOJ DA IDEŠ, DUŠO

U odsjaju odsjaja Nije sasvim jasno kako se među živima pojavljuju oni kojih više nema. Uglavnom dolaze u san, naprasno, imaju neka svoja pravila, reklo bi se redoslijed; nekad dođu onda kada ti je najteže, a kada izostanu, s čuđenjem se pitaš imaju li oni ikakve moći. Ako ti sebe u mom snu ne vidiš, bijela je boja koju najradije nosiš, kao korice Mesnevije br. 5; obično sjediš, svijetlih podlaktica, u kratkoj majici i ljeto je doba kada se najradije pokazuješ. Ne kažeš ništa, oni kojih nema valjda ne govore, ali znam da me pitaš Zašto si toliko zabrinut? Na svijetu ima još stvari koje nas mogu nasmijati! I još me opominješ da ti nikad nisam odgovorio na poruku gdje na mjestu subject piše: „Direktore, knjižara nam je kao granap na Alipašinom Polju!“ Ta je poruka u mom inboxu i dalje boldirana. Negdje početkom trećeg milenija, D. I. je u književnom klubu Booksa uzeo gitaru i na prve taktove sevdalinke neko je između nas zapjevao anđeoskim glasom – to je onaj glas kada nam se čini da pjesma dolazi sa svih strana, iza zida, ispod stola i da u njemu pjevaju sve tužne ljube svijeta. Okretao sam se oko sebe, diskretno, da vidim odakle dolazi taj glas, da li haluciniram i čujem li ga samo ja, a onda sam mu konačno uhvatio izvor – u ritmičnim izdisajima i udisajima njedara Farah Tahirbegović. Eto, to je glas kojim mi se u snu obraćaš i glas kojim čitam zapise u ovoj knjizi. Negdje pri kraju ove knjige tim si glasom zapisala: „U odsjaju odsjaja.“ Tako žive oni kojih nema, a ne prestaju nikada biti, u beskonačnim pojavljivanjima nečega odsutnog. Damir Uzunović