ODISEJEV PAS

Tema egzila stara je koliko i globalna kultura. Još od Sofoklova Edipa i Homerova Odiseja, preko Dantea i Conrada, pa sve do Guillerma Cabrere Infantea i Edmarda Saida o egzilu se govori kao o stanju koje je »gore od smrti«. 0disejev pas Nikole Petkovića sastoji se od niza cjelina koje se vrte oko egzila kao fizičkog izmjestenja lirskoga subjekta do egzila koji se očituje unutar prostora psihe, tj. doživljajnosti povratnika. Egzil je pretpostavka fizičke dislociranosti i udaljenosti od matične kulture, odnosno stanje svijesti za koje je argentinski (samo)izgnanik J. Cortdzar rekao da »samo pisac koji živi u vlastitoj domovini proživljava istinsku dimenziju egzila«. Poezija ovdje tretira oblike i pojavnosti izgnanstva koji sadrže i samo-izgnanstvo, preventivno izgnanstvo, kao i nemogućnost odlaska od sebe. U prvima, lirski subjekt se uzima kao deteritorijalizirano biće, kao nomad, dok ga se kod potonjeg vidi kao biće (vlastita) tla čija je egzistencija zadana svojevrsnim uzemljenjem, dakle prostorom kao suštinskom odrednicom. Preko fragmentarne narativnosti ispresijecane s opisnom funkcijom njegove poetike, Petkovič nastoji ukazati na određenu mješavinu politike čežnje na osobnoj, lokalnoj razini, i čežnje za politikom na kolektivnoj, globalnoj razini. Ako je lirski subjekt politiziran po svojoj pripadnosti svijetu, kojemu (zauzvrat) pripada svijet kao stanište, onda se (kao antipod) tome suprotstavlja općenita, globalna čežnja za politikom, čije dinamike iz svojih okvira isključuju pojedinačno ljudsko biće sa svim njegovim potrebama, nadama, odgovornostima i očekivanjima.