PJESME

Knjiga Pjesme antologijski je izbor iz poezije ukrajinskog pjesnika Igora-Bogdana Antonyča. Prevoditeljica/urednica Dubravka Dorotić Sesar iz cjelokupna je pjesnikova opusa izabrala 65 pjesama i knjigu strukturirala tako što je iz svake od njegovih šest pjesničkih zbirki izabrala po desetak pjesama i donijela ih kronologijskim redom njihova objavljivanja u zbirkama. Kritičari ponekad ovako razvrstavaju Antonyčev opus: zbirka Zeleno evanđelje - knjiga prirode, zbirka Rotacije - knjiga grada i civilizacije, zbirka Velika harmonija - knjiga vjere. Kad bi se pak njegovu poeziju grupiralo u svojevrsne cikluse (ili bar tematsko-problemske cjeline), tada bi se moglo izdvojiti ciklus pjesama o cvijeću, veliko mnoštvo pjesama o prirodi, ali i duhovno-molitveni ciklus. U Antonyčevoj lirici imamo neobičan, unikatan spoj kršćanske aksiologije i "poganske" ushićenosti prirodom, pa stoga proces o kojem je u njegovoj lirici riječ možemo nazvati kristijanizacijom prirode, odnosno naturalizacijom kršćanstva. Pritom te dvije sfere - priroda i kršćanstvo - nipošto nisu u sukobu, nego obje od te uzajamnosti umjetnički profitiraju. Izdavanjem knjige Antonyčeve lirike u izvrsnim prijevodima Dubravke Dorotić Sesar hrvatska se kultura dublje i svestranije upoznaje s pjesnikom za kojega mnogi kritičari kažu da je bio genijalan. S obzirom na to da je i u sovjetskoj Ukrajini Antonyč bio dugo potiskivan, pa i brisan iz nacionalno-povijesne memorije (dakako, zbog ideologijskih razloga), i s obzirom na to da je intenzivno objavljivanje njegovih djela započelo tek krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, možemo sa zadovoljstvom ustvrditi da ni hrvatska recepcija nije u veliku zaostatku - to prije što je o Antonyču još početkom 1980-ih godina u nas pisao Aleksandar Flaker. Zapravo, hrvatski je ovom knjigom postao jedan od malobrojnih jezika na kojemu se u knjižnoj formi objavljuje širi izbor iz Antonyčeve poezije. Izbor iz Antonyčeve lirike upotpunjen je instruktivnim pogovorom Josipa Užarevića, bilješkom prevoditeljice i ilustracijama Branimira Dorotića. Bogdan-Igor Antonyč, jedan od najvećih ukrajinskih pjesnika, rodio se 5. listopada 1909. u selu Nowica u današnjoj Poljskoj. Umro je 6. srpnja 1937. u Lavovu u današnjoj Ukrajini u svojoj 28-oj godini. Studij polonistike i slavistike završio je na sveučilištu u Lavovu. Bio je izvrstan poznavatelj poljskoga jezika i književnosti, školovan u poljskoj kulturnoj tradiciji. Unatoč toj činjenici njegov je izbor u književnom stvaranju bio i ostao materinski ukrajinski, na kojemu je pisao i na koji je prevodio. Postavši jednim od vođa kulturnih zbivanja i pokretača političkih previranja u Lavovu, nije se priklonio ni jednoj struji koja je ignorirala ili negirala autohtono ukrajinstvo njegova kulturno, nacionalno i religijski šarolikoga zavičaja. Taj mu je izbor donio službenu zabranu koja je trajala sve do 60-ih godina, od kada njegovo pjesništvo počinje značajno utjecati na suvremenu ukrajinsku poetiku. Od dvadeset i osam godina Antonyčeva života tek se sedam ili osam posljednjih odnosi na stvaralačko-javni angažman. Najzaokruženiji i najvažniji dio Antonyčeva stvaralačkoga opusa čini lirika. Za života su mu objavljene tri zbirke (Pozdrav životu - Pryvitannja žyttja, 1931; Tri prstena - Try persteni, 1934; Knjiga Lava - Knyga Leva, 1936), a neposredno nakon smrti još dvije, koje su već za Antonyčeva života u dobroj mjeri bile spremne za objavljivanje (Zeleno evanđelje - Zelena jevangelija, 1938; Rotacije - Rotaciji, 1938). Poslije je kao zasebna cjelina izašla (unutar Izabranih djela - Zibrany tvory, New York, 1967) i zbirka Velika harmonija (Velyka garmonija). Sveukupno dakle šest pjesničkih zbirki i mnoštvo pjesama koje su za Antonyčeva života bile objavljene po časopisima, tj. izvan spomenutih zbirki. Bio je suradnik ukrajinskoga književnoga časopisa Dažbog i urednik časopisa Karby, prevodio je (npr. Rilkea, Vrchlickoga, G. Falkea), slikao, svirao violinu, komponirao.