POTKOVANI GOLUBOVI

Umilna porodična kolotečina rasula se u paraparčad tog predvečerja kad je otac gruhnuo na vrata i plačnim glasom, gotovo vrišteći proderao se na mater: Bio sam na televiziji! Onakav raskrečen u dovratcima, držeći u jednoj ruci vječito zamašćenu, od motornog ulja pocrnjelu krpu, kojom je brisao sve i svašta, a u drugoj francuski ključ, izgledao nam je smiješan. U prvi mah, dok sam podizala oči sa »Sto godina samoće«, učinilo mi se da to radi zbog jednogodišnjeg brata Miladina, koji već nekoliko dana odbija da gmiže i silno želi stati na noge. Njega je petnaestogodišnja sestra Anka podvezala majčinom maramom ispod pazuha i voda ga po sobi. S vremena na vrijeme znao je otac tako bahnuti, pogotovo ako je tog dana uspio da otkloni kvar s kakvog poluraspalog golfa. Odmah iza toga izvlačio bi ruku iza leda i pročandrkao čegrtaljkom, ili stisnuo neku plastičnu životinjicu koja pisti i kakvih je bio prepun izlog pro-davnice komšije Milutina, ili u jednoj ruci izdizao plastični autić a drugom hitro prevlačio preko točkica, na šta bi se Miladin obavezno zagrcnuo od smijeha. Tad bi ga otac poduhvatio ispod pazuha i podizao pod sami plafon da zaljulja luster i da mu izmami usklik čuđenja dok skupa glavama prate njihanje svjetlosne sjenke po zidu.....