POVIJEST HRVATA U VOJVODINI: od najstarijih vremena do 1929. godine

Giovanni Batista Vico, kojemu novija povijesna filozo­fija daje jedno od prvih mjesta među utemeljiteljima filozofije povijesti provođenoj na znanstvenim temeljima, zastupa u svome glavnom djelu zamašnu misao, da su u povijesti za razvitak svih povijesnih događaja odlučna dva faktora: ljudski um i socijalni autoritet, pod kojim on razumijeva narodnu predaju, koja se očituje kao opće mnijenje, a to se za svaku povijesnu epohu na svoj posebni način mani­festira. Vojvodina, koja je tijekom svog povijesnog života zapadala u različite političke i socijalne sfere, ipak je znala očuvati neku, pa bilo i tanku, individualnost, koja je pače u nekoliko prigoda, kao u doba cara Jovana, te god. 1849. pa 1918. dobila i neke političke ocrte, pa je zato tražila već odavno svoju povijest. Međutim, Hrvati u okviru bivše ugarske države nisu u posljednjim decenijima imali punu slobodu za razvijanje svoje nacionalne svijesti i svoje osebnosti, pa su bili uvje­reni, da će u novoj nacionalnoj državi naći u tom pravcu puno razumijevanje i zato se toj novoj političkoj formaciji veselili. Nego ulazak u novu državu imao je doći prema našem nacionalnom osjećaju, a ne po lokalnom nazivu. Bunjevci, koji su svoje ime crpili u prošlosti iz lokalnih izvora, ne predstavljaju kakvu nacionalnu grupu, jer takva socijalno narodnog udruženja među južnim Slave­nima nema, već se oni zajedno s Hrvatima smatraju jednom jedinstvenom nacionalnom skupinom. Da toj svrsi udovoljim, prije svega trebalo je kao premisu da iznesem na­cionalnu ulogu Hrvata u bivšoj Ugarskoj, te ću zato donijeti dokaze, kako su Hrvati u prošlosti Vojvodine zajedno sa Srbima davali glavno obilježje vojvođanskog žiteljstva. Za istraživanje dokumenata i spremanje građe za ovu knjigu obišao sam sva bunjevačka i šokačka mjesta u Voj­vodini i po crkvenim i općinskim arhivima sabirao podatke za svoje djelo. U arhivu bajskog, bačkog, subotičkog, segedinskog i budimskog franjevačkog samostana našao sam više važnih dokumenata, a nabavio sam i nekoliko podataka iz Hercegovine i Dalmacije. U državnom arhivu u Beču kori­stio sam se nekim dokumentima iz njegova protokola. Na­pokon proučio sam i dosta veliku literaturu o Bunjevcima i Šokcima, kako se to vidi po citatima u samom djelu. Sabravši cijeli taj materijal, rasporedio sam ga u dijelove i poglavlja, da time djelo bude preglednije, a prikazivanje raznih događaja bolje i jasnije. Svoje izlaganje sam počeo s najstarijim vremenima, da čitatelj može od najstarijeg doba neprekidnom suvislošću pratiti politički, društveni, materijalni i kulturni razvitak našeg naroda. Mada je očito svakom rodoljubu, da je ovo djelo za naše nacionalne interese bilo potrebno i prema tome moralo naći pristajanje svakoga rodoljuba bez obzira na njegovo ime i na narodno opredjeljenje, to su se ipak zbog uzanog gledanja proti njega već unaprijed digli prigovori, i to isključivo zbog hrvatske tendencije i hrvatskog naslova knjige. Ako je dopušteno pojedinim piscima, da Bunjevcima i Šokcima osporavaju nacionalni karakter i da ih i dalje pod tim lokalnim imenima nazivaju, pače ako je dopušteno, da ih s druge strane proglašuju Srbima, to mislim, da je pravo i dopustivo, da jedan Bunjevac kaže svoju riječ o narodnoj pripadnosti svoga plemena, a ta je, da su se Bunjevci uvijek smatrali Hrvatima i ako su u ranije doba kao i drugi dijelovi Hrvata dolazili pod lokalnim imenima. No s pobjedom na­cionalnog principa oni su se odmah izjavili po svojim naj­boljim vođama, da se smatraju dijelom Hrvata, a takvim se svi kao kolektivnost i osjećaju. U Subotici 25. kolovoza 1929. PETAR PEKIĆ.