PRIČA IZ JAPANA I DRUGE ODABRANE

Sin Katarine, rođene Pejić, kućanice i Antuna Andrića, sudskoga podvornika; osnovnoškolac u Višegradu (1899-1903), gimnazijalac u Sarajevu (1903-1912); studentom, prvo prirodnih znanosti, pa onda povijesti i slavenskih književnosti u Zagrebu (1912/13), u Beču i Krakowu (1913/14)... ... U Beču, u Hrvatskom akademskome klubu »Zvonimir«, koncem ožujka 1914, drži komemorativno slovo u (s)pomen A. G, MatoŠa: AGM mu fanatik života i vjernik ljepote [isto vrijedi i za nj]; razabrao je Matoš da ima često krivo, ali da ga se ne može tući istom logikom jer on da ima grandiozno krivo; te da ima, MatoŠ, na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje [isto vrijedi i za nj, budućeg Ivu Andrića]... ... Zbog pripadnosti nacionalističko-»prevratničkoj« organizaciji »Mlada Bosna«, poput mnogih iz »inteligencije«, po iz-boju I. svjetskog rata [bolje reći alla lurca: svjetske »kanare« = klanice/klaonice] biva utamničen u Splitu, pa u Mariboru, pod optužbom za zločin veleizdajstva (Hochverrat) zarad čina »na-perena... na silovitu promjenu načina vladanja... na otrgnutje... diela... cesarovine austrianske«; pritajen rodoljub, istražni sudac, Splićanin Jerko M, pomagao i Andriću da kazneni postupak bude obustavljen, no kao politički sumnjiva (politisch verda-chtig) zapada ga »konfinacija/internacija«, izgnanstvo bez slobode kretanja (te pod policijskom prismotrom) prvo u fratarski 369župni ured - selo Ovčarevo kraj Travnika, potom u zenički »štra-faus« - »kaznionu« gdje biva i mobiliziran u neborački sastav vojne bolnice premda i sam pacijenat (sušica); općim carskim (Karlo I) pomilovanjem za slične prijestupnike pod konac 1917. opet je u Zagrebu gdje se bavi karitativnim poslovima - i brigom oko neiscijeljene bolesti... ... Na razmeđu 1918/19, nakon općega slavlja zbog novostečene države (Kraljevine SHS = Srba, Hrvata i Slovenaca) u Andrićevu naraštaju bivših utamničenika, izgnanika, mahom idealističkih ushićenika očekivanim »novim bratstvom« među jugoslavenskim »plemenima« -javlja se povijesno cikličan »sindrom« razočaranja zbog prevarene nade sred pomamne jagme oko naplate što zbiljskih, što hinjenih (»prelivodskih« = kon-vertitskih) zasluga za novi poredak. Kako mu valjalo latiti se kakva (s)mislena posla (i domoći se kakva-takva stalna prihoda), utekao se za pomoć svom učitelju i zaštitniku iz sarajevske gimnazije, prof. T. Alaupoviću, a ovaj ga zaposli u svome »Ministarstvu vera«; potom će ga preporučiti za diplomatsku karijeru u kojoj je prvo preko Vatikana (1920), preko Bukurešta, Graza (gdje je pri tamošnjem Filozofskom fakultetu stekao doktorat - onda zakonska obaveza akademskog naslova da bi se ostalo u državnom Činovništvu), pa zatim preko Pariza, Madrida, Bruxellesa, Ženeve - tu (diplomatsku) karijeru završio umirovljenjem nakon ranga izvanrednoga poslanika u Berlinu 1941... ... U Beogradu pod nacističkom okupacijom (1941/44) živi u posvemašnjoj (dragovoljnoj) izolaciji ništa nova ne objavljujući niti pristajući na ponude da mu se preštampavaju izdanja već nekolikih afirmiranih zbiraka pnča/pnpovedaka; inače, bije ga glas da je naravi plašljive, čak daje i moralna kukavica; a kad tamo: premda kronično boležljiv, tankoćutan/miloduŠan, povučen u se, treperav od egzistencijalnih strijepnji (u filozofskom smislu) u jednoj se zgodi razotkrio potvrdom unutarnje slobode riskantno odbiv dvoje; primati penziju kao i odrešit zahtev »kvinslinških« vlastodržaca u Beogradu (1941) da potpiše »Apel srpskom narodu« kojim se osuđuje svaka akcija protiv njemačke vojne sile (tj. okupatora); tako se Ivo, Andrić, pat-riotski ponio kao jok-efendija (?!) = »gospon« koji umjede reći britko NE (turski: jok) kao na ustuk kakvu evet-efenđiji kojemu je dvorsko zvanje da kima glavom te svemu što sultani rek(n)u povlađuje: da, tako je (turski: evet}... ... Neposredno nakon II. svjetske kanare, 1945, objavljuje tri svoja romana-kronike, ne odbija jednokratne poslaničke mandate u republičkoj Narodnoj skupštini (Sarajevo), pa ni u Saveznoj (Beograd); inače djeluje kao profesionalan književnik... ... Nobelovu nagradu za književnost, 1961, dostojanstveno je podnio jedva dočekav eda mine medijska (hala)buka oko toga, pa da se opet nađem u svom običnom i jednoličnom radnom danu, za njega najvećim praznikom! No, cijelu cjelcatu nagradnu svotu (18,102.850,00 ondašnjih dinara) darovao za unapređivanje narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini! Ponašanjem u tim strkama, kao i inače, posvjedočio je jednu skrovitu vrlinu svojega karaktera ne mareći za publicitet: - činjenica je da ja potičem iz bosanske sredine u kojoj se smatralo da u svakom javnom istupanju ima nečeg stidnog i nedozvoljenog. A nije volio ni govoriti o sebi: - Menije to uvek bilo teško. Možda zbog toga što ne volim da sebe definitivno postavim u svet... Zbog toga su me neki ve-rovatno prozvali potomkom bogumila, koji su verovali da u svakoj egzistenciji ima nešto nemoralno... ... A 1968. zadesila ga, ošinula ga (do)životna nesreća: od srčanog udara preminula mu vjenčana družica Milica Babić-An-drić, rodom iz Bosanskoga Samca, kostimografkinja u Narodnom pozorištu (Beograd). Bol od neprebola tiŠtio ga dovijeka, do njegova vijeka 1975... ... pa mu se više no do u potpunosti obistinilo osvjedočenje da: Što ne bole - to nije život... i da: Što ne prolazi ~ to nije sreća [!?]