PUT KOJI JE ODABRALA

„Iza sebe čuo je trube. Drečale su sve jače i jače, no on se nije mogao pomaknuti. Nije dobio odgovor, niti obrazloženje. Čovjek je nastavio smireno skupljati boce u parku, trpajući ih u crnu vreću. Činio se opuštenim, bezbrižnim, gotovo sretnim. Iznenada, Hrvoje je bio tu. Prisutan. Drugi ga je čovjek na prozoru pokušavao natjerati da se pomakne. Pitao ga je treba li pomoć. On da treba pomoć? Njegov sin, koji se bojao vode. Kojemu je rekao da će ga to ljeto samo baciti u bazen ako ne propliva. Njegov sin, nasljednik njegovog imena. Njegov je sin morao znati plivati.“ „Moj tata ne mari za društvene norme. Samo za istinu. Nosi iste starke od studentskih dana. Svi to znaju. On uvijek kaže da moram sama naučiti što je život, da moram sve isprobati na vlastitoj koži i biti slobodna. Kao i on. Rijetko ga viđam. Ali slušam ono što mi govori. Sigurno je u pravu. Jer tata mora biti u pravu. Stariji je i mudriji i napravio bi sve za svoju princezu. Zar ne? Ne znam, tako kažu.“ „Mršava mlada žena stavljala je vrećice u auto parkiran nasuprot njezinom, a čitavim praznim prostorom parkirališta koji se nalazio između njihovih auta kovrčava curica hodala je u krug slijedeći imaginarnu liniju i mumljajući sebi u bradu. Gledala ju je i zamišljala kako bi bilo tako se izgubiti, nestati u vlastitim mislima i na neko vrijeme tako pobjeći od svega. Kakva je ona bila u toj dobi? Je li ikada bila slobodna u svojoj glavi?“