RIJEČI INDOEUROPSKIH INSTITUCIJA

U svom kapitalnom djelu Riječi indoeuropskih institucija (Le vocabulaire des institutions indo-européennes, Pariz, 1969) veliki francuski lingvist Émile Benveniste (1902-1976) primjenjuje lingvističku komparativnu metodu na istraživanje i analizu leksičke građe temeljnih institucija u glavnim indoeuropskim jezicima. Polazeći od podudaranja između međusobno veoma udaljenih povijesnih oblika i nadilazeći načine označavanja, nastoji doprijeti do duboke razine značenjâ, kako bi pronašao prvotni pojam institucije kao latentne strukture duboko zapretane u jezičnoj pretpovijesti. Na taj način unosi novo svjetlo u temelje institucija modernog društva i to u ekonomiji, pravu, religiji, srodstvu, društvenim klasama, oblicima uprave. U tumačenju razvoja tih pojmova Benveniste se ne oslanja samo na najstarije slojeve indoeuropskog leksika nego pribjegava gdje je god to moguće i ne-indoeuropskim svjedočanstvima kako bi njegova povijest institucija bila što bogatija i utemeljenija. Dolazeći nakon njegovih poznatih Problèmes de linguistique génerale (1966) ovo djelo predstavlja preradu i produbljivanje radova čitavog jednog života posvećenog znanosti o riječima s izvanrednim rezultatima koji su često nenadmašivi kako u osjećaju za povijest tako i u vještini povezivanja najmodernijih metoda i najstarije jezične građe. Benveniste ni na koji način ne nastoji uspostaviti inventar indoeuropskih stvarnosti kako su one određene velikim rječničkim podudaranjima. Naprotiv, većina podataka o kojima se u ovom djelu govori ne pripadaju zajedničkom rječniku. Oni su specifični kao termini institucija, ali u pojedinačnim jezicima, a pisac raščlanjuje upravo njihov nastanak i njihovu indoeuropsku povezanost. Dakle, postavio je sebi za cilj istraživanje nastanka i organizacije rječnika institucija. Termin institucija pritom se mora shvatiti u veoma širokom značenju: ne samo klasične institucije prava, vlasti, religije, nego i one manje vidljive institucije koje se ocrtavaju u tehnikama, načinu života, društvenim odnosima, u procesima govora i misli. Ta je građa zapravo neograničena, a Benvenisteovu je istraživanju cilj upravo rasvijetliti genezu rječnika koji se na sve to odnosi. Benveniste nastoji pokazati kako riječi, koje su u početku nosile malo razlikovnosti, malo po malo preuzimaju specijalizirana značenja tvoreći skupine koje nam govore o korjenitim promjenama institucija, o iskrsavanju novih aktivnosti ili o posve novim pojmovima. Taj proces svojstven jednom jeziku može isto tako djelovati na drugi jezik kroz kulturne dodire. Priređivač hrvatskoga izdanja je zbog vjernijeg predstavljanja knjige u naslovu promijenio ključnu riječ rječnik (Vocabulaire) u Riječi…, jer naša publika termin rječnik shvaća na kod nas uvriježeni način, tj. kao knjigu s dvije strane ekvivalencija, a Benveniste nije tako zamislio ni redigirao svoje najznačajnije djelo.