S ONU STRANU POGLEDA

Portreti Mladena Jergovića prikazuju lica iz blizine, u ekstremnom krupnom planu, a ipak neobično su neformalni. Nehajna prisutnost, nepriznavanje prisustva kamere je nešto što ih izdvaja iz portreta kakve očekujemo i na kakve smo navikli. Gledamo portrete ljudi u prolazu, intimnih svjetova u prolazu. U javnom prostoru, nesvjesni ili tek suočeni s činjenicom da ih foto-aparat posmatra, a moguće i bilježi, ljudi nose svoje intimno, osobeno i opušteno lice na kojem se u različitim gradacijama mogu naslutiti, ponekad i iščitati, svjetovi koje obitavaju. Tek nakon što postanu svjesni da su posmatrani, navlače svoje lice za javnost, za fotografiju, za vječnost, više u skladu sa svojom percepcijom sebe. Kad je na fotografijama pogled uperen u kameru, zabilježen je onaj trenutak, tisućinka prije navlačenja te zavjese, prije preobrazbe. Sjedeći s foto-aparatom, često uz bijelu kavu i limunadu, Jergović usklađuje tempo disanja s neobjašnjivom vibracijom suženih koordinata koje ponekad zazveče u žarištu, ili rubu, njegovog vidnog polja i onda je brzom reakcijom transponira u portret. Tako nastaje razgranat i višeslojan svijet produhovljenih i raznorodnih ličnosti, moćnih i enigmatičnih karizmi. Suočeni s ovim portretima, iščitavamo ih alatima na raspolaganju, naučenim u uvjetima našeg iskustva. Portreti nadmašuju zbir crta lica. Oni pričaju dugačke, zamršene priče u kojima otkrivamo, prije svega, sebe. (iz proslova Dorine Vlakančić)