SAN HASANA NAZIRA

San Hasana Nazira, roman Mirsada Sinanovića, poštena je i sa odanošću pisana knjiga o graditelju Aladže džamije u Foči, prema opšteprihvaćenom mišljenju, po unutrašnjoj dekoraciji, najljepša džamija na teritoriji bivše Jugoslavije. Poštenje i odanost kojima je ovaj roman ostvaren, ima nekoliko aspekata. Možda na prvom mjestu treba pomenuti jezik bosanski, ali ne onaj politički proklamovan i zahtijevan, nego onaj vlastiti, autorski, koji potiče iz srca i utrobe, kojim se jedino umjetnička djela mogu pisati. U romanu nema nikakve mistike, koja se u novije vrijeme rado stimuliše u literaturi. Hasanovi razgovori sa sinom Ibrahimom, šehidom, koji zauzimaju znatan dio knjige, jesu razgovori između oca i sina, prirodni i plemeniti, natopljeni ljubavlju i razumijevanjem i ponekad značajnom mudrošću. I još nešto. Gotovo svi naši romani o turskom vaktu i o turskom carstvu imaju potrebu da naširoko raspravljaju o zlu, o zločinima i, naročito, o perfidnim intrigama: ima sreća, zla sudbina, nasilje i zločinac, ali oni nisu toliko proizvod nekog globalnog zla, teorije zavjere, nego su jednostavno proizvod one prljavštine koju rijeka života neprestano sobom nosi, isto kao što nosi i zdravu, čistu vodu.