SELIDBA

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati. Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje. Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske. “Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja - pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.”