SOKRAT: melodija filozofije

Banjalučkom filozofu Zoranu Arsoviću nikada nije nedostajalo ni hrabrosti ni drskosti, ali je zrelost njegovog filozofiranja, to filozofsko nešto, jasno zacvrčalo i snažno zamirisalo u njegovoj knjizi "Sokrat: melodija filozofije". Monografija od bezmalo 500 stranica gustog teksta, sa iscrpnim popisom literature i ubjedljivim akademskim aparatom, jedna je od rijetkih na domaćoj sceni koja nije proistekla iz doktorskog ili magistarskog rada, a prva (i jedina?) o znamenitom Atenjaninu čuvenom po nekolikim svojim vještinama, naročito po tome što je mogao danima i noćima da banči i da, tome uprkos, ostane sjvež i oran za intelektualna i seksualna preganjanja, kao i po tome što je kvario omladinu atensku zbog čega je, pod stare dane, i izgubio glavu. U stvari, najpoznatiji je Sokrat bio po svojoj babičkoj vještini porađanja pojmova. Kanonsko tumačenje kaže da filozofija nastaje upravo u trenutku kada se mišljenje, dakle pojam, dakle logika, odvajaju od slikovitih objašnjenja života i svijeta, od priče (mit znači i “priča”), kao što se dijete odvaja od tijela majke. Odvajanje je, pak, nužno da bi se pojmila logička struktura kozmosa, nezavisno od proizvoljnih predstava i mitotvoračkih “izmišljotina”. Na početku te sage, dakle, nalazi se Sokrat. Upravo zbog toga on se smatra ili velikim utemeljivačem, ili, kako je mislio Nietzsche, velikim uništiteljem onoga što je životno u mišljenju. Arsović se, drčan kakav je, suprotstavlja objema ovim tradicijama. Iako je bliži tumačenju o ključnoj ulozi Sokrata u povijesti filozofije, on odbija utvrđeno čitanje koje kaže da je filozofija zauvijek raskrstila s mitom, kao što, još jače, odbija i (ničeansko) tumačenje po kojem je Sokrat genijalna štetočina.