SOTONISTI

Smještajući svoju romanesknu priču u razdoblje srednjovjekovne Bosne (u prvu polovicu dvanaestog stoljeća) Šabanović se svrstava u red onih pisaca za koje je svojstvena čvrsto strukturirana fabula realističkog tipa, što nimalo ne čudi, barem kada je riječ o ovom romanu ?o povijesti?, s mnoštvom sukobljenih karaktera i vremenske kauzalnosti. U ?Sotonistima? se lomi sudbina Bosne i Bošnjana u konfrontaciji, odnosno, u miru i u ratu sa susjedima: Ugrima, Dukljanima, Humljanima, Rašanima, Dalmatima, dubrovačkim plaćenicima i sa Srbima. Centralni lik, ban Borić, sa svojim umješnim vođenjem uspio je Bosni osigurati samostalnost banovine, a hrabrom obranom bosanskog stolnog grada kamengrada Moštri, u kojemu stoluje, dokazat će da se Bosna ubiti ne da, a to je ujedno i snažno poantirani kraj ovoga, posvema, intrigantnog i zanimljivog romana. Naime, autoru je stalo do toga da naglasi da je plodna bosanska zemlja uvijek davala nade u život. I zaista je optimizmom natopljen ovaj roman, pa i himničnošću i apoteozom života u Bosni gdje u ono doba ravnopravno supostoje tri vjere: kršćanstvo zapadnorimske provenijencije (na sceni je razdoblje već podijeljenog kršćanstva), a zastupa ga moštranski župnik Ivan, zatim bogumilstvo koje zastupa Did Radin i učitelj Didak i na kraju čista gotska arijanska vjera koju zastupa redovnik Mišljen. Svojevrsni ekumenizam pokušava se ostvariti kroz vrlo instruktivne i polemičke dijaloge među zastupnicima triju vjera ? posebice je didaktičan onaj između Dida Radina, Didaka i oholog biskupa Milovana. Sklon pučkom psihizmu i postupnom izlaganju, Šabanović nam otkriva osnovne postulate vjerovanja bogumila, ali i okosnicu pojave i nestanka Ilira. To su važne svjetonazorske epizode u romanu koje uz poučnost i autorovu sugestivnost izlaganja, kroz odlazak u prošlost, donose prožimanje vremena i izraza. U tom umješnom amalgamu povjesnica je gotovo do autentičnosti predočena (naravno, uz fikcionalne umetke ? fiction i faction su simetrično raspoređeni), posebice kada je riječ o jeziku koji je sinkopiran kao arheološki artefakt te nam upravo ta jezično lingvistička razina, koja mjestimice bljesne u tekstu i djeluje gotovo egzotično, kao arhajski govor stećaka, te dodatno pojačava dojmljivost: ?Po dverima mojim mnogi hode, eže nikdar prije oko moje vidilo nije, ne poiska da im viru mire, eže ovaj ne bi haran bio?. Ta će citatna poetika (jer, nesumnjivo je autor konzultirao postojeću povijesnu građu) pojačati već naglašenu epičnost s kojom se razotkriva sudbina bosanskog življa u predislamskom razdoblju. Ako ovaj roman u nečemu korespondira s današnjicom bit će to svakako u naporu da se kroz burnu priču opiše društveno i nacionalno konstituiranje bosanske države. No, to prepuštamo imaginaciji svakog budućeg čitača, kao što bujna imaginativnost nije nedostajala Šabanoviću pri majstorskoj instalaciji priče o dubrovačkom trgovcu Maru i njegovu sinu Luku ? osvjedočenim prijateljima Bosne i dobrih Bošnjana. Nadalje, zavodnička privlačnost ovog pripovijedanja očituje se i u ponekim slavensko mitološkim motivima: krošnja duba, Bog Dabog, božica Morana i tako dalje, ali i u dobro uočenim, izmaštanim, malim izrazito slikovitim medaljonima: ?Oko podneva skrenuše u uski klanac nalik na vučije čeljusti??, ili: ?da joj suza vazda na kapku visi baš kao rosa na listu?? Pojmovnu strukturu romana upotpunit će i bajkogeni elementi. Riječ je bajci (koja to zaista jest po broju epizoda, strogoj artikulaciji čudesnog i čarobnog te romantičnom pradoživljaju) u kojoj je dubrovačka kneginja, koja nije mogla imati djece, na prevaru zanijela s muškarcem kozje glave, nalik na satira i oličenjem sotone. Bajku priča gospar Maro trgovcima na odmorištu karavanskog puta između Dubrovnika i kamengrada Moštri. Na trenutak, živahnu će i ritmičku dijalošku formu, podatnu za dramsku postavu, dodatno pospješiti gestualni i podrobni opisi borbi. Naslov romana, naoko jednoznačan, postupno razotkriva svoju višeznačnost. S jedne strane sotonisti su neprijatelji Bosne, oni koji žele porušiti, osvojiti i orobiti Moštri, ali i pogrdni naziv za bogu mile Bošnjane. Naime bogumili se mole jednom Bogu, ne zanemarujući pritom snagu i moć sotone. Vjeruju da svakog čovjeka za jednu ruku drži Dobri Bog, a za drugu Sotona, a kome će se čovjek prepustiti ne ovisi o Bogu nego o čovjeku. I ne samo s takvim postavkama u romanu, Šabanović rigorozno traži i istražuje zakone vječne pravde s nekim samo njemu znanim posredovanjem čuvstva koja nadilaze ishitrene, intelektualne konstrukcije ?povijesnog romana? i ?romana o povijesti?, odnosno ?novopovijesnog romana?. Šabanović ustrajno emenira pripovijedni slijed u četiri odjelite cjeline, bez emocionalne afektacije i krivotvorenja, stoga uvjerljivo promišlja logiku povijesti tematizirajući zajednički povijesni diskurs, a on jest Bosna. To su ujedno predikati i predispozicije za unisono, prije svega hrvatsko-bosansko (bošnjačko) čitanje ovoga romana. Sead Begović