STABLO NARANČE

Može li kriva interpretacija nečijih riječi ili namjerno loše prevođenje promijeniti povijest? U jednoj od priča koje se granaju iz Fuentesovog Stabla naranče, moć riječi biva dovedena na posve novu razinu i povijest više ne pišu ljudi poput španjolskog osvajača Hernana Cortesa ili vladara Azteca, već sporedni karakteri poput Cortesovog prevoditelja Jeronima De Aguilara koji koristi snagu izgovorene riječi da svoju ljubav prema novoj kulturi zaštiti od mogućeg uništenja. Od Rimljana i Grka, preko španjolskih kolonizatora do hollywoodskih glumaca ogrezlih u dekadenciji, Carlos Fuentes nas, preko labirinata prostora i vremena, koji sudbine malih ljudi usisavaju u velike povijesne vrtloge, provodi kroz fascinantne priče, natopljene suptilnim detaljima i ironičnim preokretima, gdje svi traže put natrag kući. Pravi dom, u kojem smo zaštićeni i sigurni od svega, nije predviđen nikakvim prostornim planom i uvijek se nalazi na mjestu na koje ćemo stići tek kad izgubimo svaku nadu da bi ga mogli pronaći. Svih pet priča iz ove knjige, u kojoj se pripadnici različitih kultura mrze i žele jedan drugog uništiti, jer u svojoj dubini previše međusobno sliče, povezuje stablo naranče kao simbol egzotične biljke koja uspijeva gotovo svugdje. Istovremeno i obično i neobično, stablo naranče predstavlja samu srž života, a njezin plod životnu radost u malom pakiranju. Koja slika može bolje predstaviti identitet Španjolca, od slike čovjeka koji jede naranču?, pita se jedan karakter iz knjige. Naranča, voće koje u sebi čuva strast i neobuzdanost, poput nekog drevnog abakusa zbraja čežnje i oduzima dah onima koji se usude zagristi je do kraja.