About the Book
"Kad sidu u građove,Tarahumare prose. (...) Ako dobiju, ne kažu hvala. Jer dati nekome tko ništa nema za njih nije čak ni obaveza, to je zakon fizičkog reciprociteta koji je Bijeli Svijet iznevjerio. (...) Taj zakon fizičkog reciprociteta koji mi zovemo milostinja, Indijanci primjenjuju prirodno, i bez ikakva sažaljenja. (...) Kad je pojeo, prosjak odlazi ne zahvalivši i ne pogledavši nikoga.", pisao je 1936. u Meksiku Antonin Artaud, jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća. Samo godinu dana poslije, 1937. u Francuskoj, zatvoren je u ludnicu. Da je bio "bolje situiran", vjerojatno bi barem toga bio pošteđen, on, čija sabrana djela danas čini 26 knjiga, on, koji je snimio dvadesetak filmskih uloga, napisao sedam scenarija, u kazalištu bio i glumac i scenograf i režiser i kostimograf i dramski pisac i koreograf i kazališni teoretičar (ukupno sedam profesija), nacrtao dovoljno crteža da se može napraviti izložba... Artaudovi tekstovi sabrani u ovu knjigu sigurno se ubrajaju među najrezonantnije u cjelokupunom njegovu opusu.
Van Gogh, ubijeni samoubojica napisan je poput svojevrsne oporuke, konačnog obračuna sa svijetom, u onih zadnjih godinu i pol koliko je Artaud još živio poslije izlaska na slobodu: "(...) Van Gogh se nikad nije bojao ratovati da bi živio, odnosno da bi ideju postojanja uskratio za činjenicu života, a dakako da sve može postojati ne trudeći se da bude, i sve može biti ne trudeći se da sjaji i blista, kao bjesomučni Van Gogh. (...) Najviše na svijetu van Goghu je bilo stalo do njegove slikarske ideje, fanatične, apokaliptične, strašne vizionarske ideje. Da svijet treba urediti prema njegovoj vlastitoj matrici, preraditi njegov ubrzani ritam protivan duševnom životu, ritam okultne svetkovine, i na gradskom trgu, pred svima ga opet vratiti na pregrijavanje u kotao za taljenje."
